Cvijet kraj izvora...je sjena duše

...noć.... obojena bijelim satenom ...pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me. Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio neke pjesme što su se gubile u mirisima noći pa ugasio i onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće. Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, što spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu. Jutro se objavilo tiho... bez fanfara... iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda. Tko će mi reći što je na kraju ovog dana? Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen. Sanjam te, na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše. Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju davno zaostale pahuljice.

volim to tvoje svjetlo :)) znaš, uvijek je u tebi bila jedna svijetla iskra..nikad ugasla

divno,sviđa mi se tekst,a i slikica paše:))

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr