Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu skuplja svoje krhotine u mozaik, vječno nesloživ i pust u tim dalekim prostorima. Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade, zatvorila jedan putokaz prema zelenim daljinama gdje su me vukle misli i moji snovi. Tihim disanjem zatvorila se stara rana što je stalno podsjećala na dubinu podsvijesti i nedosanjane snove. Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima. Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled. Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica, koju prigrlih kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep. Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu! U tom trenu, kad se crni omotač noći obavio oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada. Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove? Ne znam. Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad... ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet. Bio je lijep taj svijet.... Ali buđenje je još ljepše.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr