Gdje je moje mjesto?

 
 Imam neobičnu, bajkovitu želju-sresti muškarca kojeg ću htjeti upoznavati i koji će isto tako željeti upoznavati mene. Da, upotrijebila sam trajni oblik glagola-upoznavati. Upoznavati ga polagano i sa radošću.
 
Nisi mi se svidio u prvi tren. U stvari jesi, ali smo na trenutak, na sekundu, dok nisi progovorio, dok se nisi nasmiješio, dok nisi postao osvajač. Osvajače ne volim. Osvajanja su uvijek nasilna. Petar Veliki je Petar Grozni.
 
Iznenađuješ me, tvoj razgovor mijenja smjer, smiješak postaje prirodan, ne osvajaš više. Zar se mojim očima tako očito vidi: ne osvajaj, zadobij me! Ako možeš, ako znaš.
 
Dopuštaš mi da pričam, slušaš me! Jedan si od rijetkih. Da li razumiješ Malog princa i lisicu ili se samo praviš? Možda zvuči jeftino, možda otrcano, ali meni je važno. Ne, Alkemičara ne volim.
 
Čitaš li između redova? Čitaš li sa usana? Treba mi tvoja predaja. Polaka predaja. Nije to predaja vojnika, borca, ne, nema poraženih. Jer samo onome koji se meni preda ja se mogu predati.
 
Predaj se, ali nemoj odavati tajne. Ne odmah. Dopusti da ih polako otkrivam.
 
Još uvijek na vrijeme možeš pobjeći, sakriti se. U svakom trenutku možeš ostati neotkriven do kraja i započeti neka druga osvajanja onih koje žele biti osvojene. Ili ostati sa mnom.
 
Pričaš o zanimljivim stvarima. Ne pričaš samo sebi. A toliko saznajem. Znam li i ja čitati sa tvojih usana? Želim da sam na trenutak slijepa i da dodirom čitam sa njih. Poljubio si me! Kako si znao?
 
Čitaš me prebrzo! Stani, uspori!
 
Zašto se ovaj restoran tako rano zatvara?
 
Voziš me mojoj kući, stavljaš mi prst na usta i kažeš: Šuti! Kažeš mi: Nemoj mi ispričati sve. Kažeš mi: Još toliko puta te želim čuti! Kažeš mi: Kada mogu opet doći da te slušam?
 
Htjela bih reći: Uvijek!  Kažem: pa… javit ću ti! (oh, tako bih htjela da me ne ostaviš samu ispred kuće).
 
Parkiraš ispred kuće, izlaziš, otvaraš mi vrata i pružaš ruku. Zahvaljuješ na vremenu provedenom sa mnom, ja zatvaram oči i pitam se da li mi u mraku možeš opet čitati sa usana. Osjećam tvoj dah na uhu, i tvoje tihe riječi me tope: Lijepa si, lijepa si i duhom i tijelom. I nježni poljubac na vrat, tik iza uha. I otvaramo oči trenutak prekasno da te zadržim.
 
Odlaziš, mašeš mi iz automobila.
 
Kada, pitam se?
 
Večeras! Šaljem SMS-om. Ja kuham, tvoj odgovor.
 
Čini mi se da sada želim svaku večer drugo jelo. Iz tvoje kuhinje.

Zazvonit će telefon...she loves you, je, je, je...smile oko glave sretnim ljubavnicima!

krasna ... i žena i bajka :-) miriše na lijepe memoare.

Barbara?!

Polako su se počele rastezati misli kako na ovom mjestu više nema onog što bih doživjela po prvi put. A onda je netko čitajući riječi koje sam spojila zajedno pokušavajući bez razmetljivosti i suvišnosti izraziti jednu svoju potrebu, napisao mi: "Tvoj profil inspirirao me je da napišmem blog. Hvala"

pun si inspiracije ovih dana barto...jesi se to s montijem konačno našao na pivi...? ;)

Lucky, nisam se našao s Monthyem na pivi, a kako nas sve izbjegava, sve mi se nekako cini da je on ustvari Vesna Škare Ođbolt ;)))

Naravno da nisam, ja inače pišem tvoje blogove ;)))

treba voljeti život:tako je kratak;treba cijeniti život tako je skup i treba ga pobijediti ponekada je okrutan i grub...