Pogled iznad tipkovnice

Možda mozgam previše, kad sve teže pronalazim prave riječi kojima bi ispričala ovu priču?!? Postajem li sitničava?!? Ništa nije vječno! Nepobjediv um možda trenutno izgleda zavodljivo, no to je samo efekt koji blijedi. Nisam paranoična ni kad ugledam svoje riječi kako se igraju, jedna po jedna na nezaustavljivoj klackalici. Čini mi se da mlako masturbiram riječima. Sam uvod biva predigra. Činim to senzacionalno s obje ruke, bestidno. Svaka nova ispisana riječ čini moje pokrete brže i čvršće. Možda sam na početku priče izgledala misionarski, no želim užitak dovesti do maksimuma stoga mijenjam poze, eksperimentiram, ugođajem svojoj magičnoj mašti.
Ja i riječi. Platonska ljubav ili?!? Dramatična veza?!? Sad sam hladni vjetar koji zavija nad morem riječi, no ne tako davno harmoniju smo zajedno održavali u sijamskom zagrljaju. Osjećam da ono apsolutno povjerenje među nama malo pomalo nestaje. Nije bilo nikakvog nagovještaja za to. Sad mi sve više stvari biva usputno, naizgled beznačajno.
Riječi izbjegavaju moj zagrljaj, grle me nevoljko, nekako napola. Osjećam nelagodu! Izbjegavam se suočiti s riječima. Osjećam krivnju, a riječi se hlade! Ne gledamo se više kao nekad prije. Riječi lutaju, žele biti negdje drugdje! Sve češće napuštaju moj teritorij, diskretno.
Za mene samo najbolje! Riječi su mi to govorile! A sad ostaje samo taj trag u beskraju kojeg na mjesečini samo plave oči vide…
 
 
NASTAVLJA SE…

vozdra mala:)

Masturbacija riječima. Bravo! Mislim da smo svi mi ovdje verbalni Onani...