srp mog djeda antuna

se zbio jedan od onih momenata kad se bašjako i nekontrolirano smijete. čak i s vremenskim odmakom od 20ak minuta. ono, čim pogledate tu osobu, susmijačicu u oči, ponovno, počnete se cerit nekontrolirano. i doma me isto ulovilo, makar sam solo, u nekoliko navrata, nezaustavljivi cerek vezan za temu u spomenutom momentu.

i prije mi se to događalo, da se smijem nečem u glavi i širem (i užem) krugu ljudi sasvim nesmiješnim stvarima. al kod ovog jučer, konkretno, mislim da je bilo do živaca. iznjela sam svoje sumnje susmijačici i ona je to potvrdila

je, ja isto mislim da nam je to, kolajah, od živaca. ovo je naš brejkdaun, lajt verzija.

zijev.

šta vi radite?

a niš.ja sam specijalizirala smijeh kroz plakanje.jučer sam uspjela dva puta čak.sad idem ubijat paukove..a mogla bih neš skuhat.recimo.ako.možda.

je da zivci te jebeju curica
nadji si kakvog dececa ak nist da ti malo poblajha zimsku depru