Laprdarij

Prije 19 godina na današnji dan imala sam obranu na fakultetu.. Bila je to 1991., i tijekom obrane prekinule se me dvije uzbune... Išli smo u sklonište iako možda i nismo trebali, ali bio je to tek početak rata i bojali smo se..

Kvart u kojem živim blizu je bivše vojarne, i u kvart su zabranili pristup autima, minirali su, i postavili ježeve... Sa susjedne zgrade naši su gađali vojarnu, a oni iz vojarne gađali su naše zgrade, uglavnom noću.. Susjedi i ja čučali smo u podrumu i slušali padanje granata, i otada se bojim grmljavine.. Sjećam se i da smo danju pretrčavali prostor između dviju zgrada jer je taj prostor bio otvoren prema vojarni.. Nije to trajalo dugo, svega nekoliko dana koliko se sjećam, dok vojarna nije pala, ali bilo je gadno... Nekakvi crni likovi su nam se motali oko zgrade, nismo znali jesu li naši ili njihovi, ponekad se zapucalo.. A kako to obično i jest u nevolji, susjedi su se međusobno družili kao nikad prije i nikad poslije..

Meni je tih nekoliko dana bilo gadno, iako nisam bila direktno ugrožena ni u jednom trenutku.. A kako je tek bilo onima koji su danima, mjesecima i godinama bili pod takvim pritiskom, gledali stradavanja i sami stradali...

Dečkima i svima koji su prošli pakao želim reći da se sjećamo i da nismo zaboravili niti što je bilo, niti njihovu muku... A ti jadni dečki danas ili krpaju svoje zdravlje, ili su našli utjehu u alkoholu, ili su ostali sami jer se onako uzdrmani nisu više mogli uklopiti u obitelj, ili su odlučili otići tamo gdje su nadam se našli vječni mir...

svi se jos sjecamo,ali nije se nasom krivicom nista nastalo,nismo mi krivi sta su nam uzeli mladost politika i jos svasta drugo,,,

šta reć na to ?
šta !

MEĐU LJUDIMA
ljubav pažnja istina razumijevanje
kako to žalosno zvući
dobrota blagost ljepota radost
kako to bolno zvući
sreća veselje nada život
kako to danas strašno zvući.

i nisu samo dečki prošli pakao .....

prosli smo svi i na onoj i na ovoj strani,i njihove obitelji ajmo neku vedriju temu bude se bolne uspomene

skrivena one nisu nikad ni zaspale - uvijek čuče tu u nama
samo nedamo im da nas obuzmu i zarobe ... i idemo dalje
ko može i kako može ----

oprost samo oprost je bitan za krenut dalje

skrivena .....
to jednostavno koji put nije moguče......

svi kad zgrijesimo idemo u crkvu trazit oprost i da nezna sta ucinimo ,Bog nam oprosti ,sta nam time govori ,da i mi moramo znati prastati i najvece uvrede i boli,jer svki grijeh je bol NJEGOVOM srcu

Da, oprost je jedini način.. Što je bilo, bilo je.. povijest se ne može promijeniti... Da nam je ova Lijepa naša barem u malo boljem stanju, svima bi nam bilo lakše

ima nas koji i nismo pobožni i ne idemo u crkvu ....
ja sam davno rekla za neke ljude :
nek im Bog oprosti ja ne mogu ....

a dok im ne oprostis grize samo tvoju dusu,ne teba ici u crkvu neke stvari u srcu zamolimo da Nam oprosti,

Ajsanela, pa samo si čovjek, razumljivo je to... I to što si napisala je baš lijepo... I trebamo si oprostiti što smo ljudi i što nismo savršeni...

tako je samo smo ljudi nesvarseni i u toj svojoj nesavrsenosti posebni svaki na svoj nacin i samo svoji,

Meni pomaže kad pomislim: oni koji su meni učinili nešto loše, ja im ostavljam to loše nek se nose s tim, nek je njima na dušu... Vratiće se to njima u obliku koji su sami zaslužili, ja nemam ništa s tim, to su 'više stvari'.., a meni će doći nešto lijepo ako sam zaslužila..

pitala bi te da li bi tako razmišljala da si ostala bez roditelj koje je neko zaklao,
bez rodbine koju je granata raznjela,
bez prijatelja koje je neko ubio,
bez doma jer je to neko zapalio...........
ako si to doživjela ..........
pričaj o oprostu onda .........
mogla bi te možda i razumjeti ..........
a svim koji su to činili ....
daleko im kuča.....
i kao što rekoh nek im Bog oprosti ..........ja neću

nista nemamo od toga ako to drzimo u sebi samo se gusimo u toj boli ,neka ide sve lose od nas ,neka odnese vjetar ,a mi se dignimo na noge i krenimo uzdignute glave

ubilo mi prijatelje,uzelo mi ono sta sam najvise volila moga muza ,njegovu dusu vratilo se samo tjelo,ubilo ,mi brak,ubilo mi kolegege s kojima sam djelila dobro i zlo,netao mi bratic u borbi ,a zbog koga ,sigurno ne zbog ,njih politika je sve zakuhala

ubilo je sve nas nasa srca koji smo bili uz ranjenike i zivili njihove sudbine

Ajsanela, nemam takvo teško iskustvo i ne znam koliko duboko mogu suosjećati s tobom, mogu do neke mjere, a ima vas puno takvih... Čini mi se pozitivno što si ovdje i otvoreno pišeš o tome, i kažeš 'nek im je daleko kuća' i 'nek im Bog oprosti'..

To ide i tebe, skrivena... cure, hrabre ste i divim vam se..

previse mi se vracaju tuzna sjecanja ugodan dan ne zelim vise se toga sjecat

mi imamo svoje boli i tuge ,oni imaju svoje ,mi imamo svoje izgubljene ,oni imaju svoje i sad kad je sve proslo i godina je mnogo sigurno se i mi i oni pitamo dali nam je to stvarno trebalo

Imam iskustva s tugom i znam da tuga jednostavno mora van... ako joj ne damo, još je gore... znam, znam, lako je reći... ali lijep je osjećaj kad se nečega jednog dana prisjetimo, i nema više onog tužnog grča u prsima...

eto i ja sam mislisla da je znom to sve ali vratilo se kroz ovaj blog sjecanja bolna,idem pozdrav

Bio nam je to prvi rat u našoj generaciji, nadam se i posljednji, i nismo znali kako se postaviti.. Mislili smo kako je jako važan i kako se važne stvari rješavaju ratom, kako će svaka žrtva imati smisla... sad znamo da nije tako.. skupa škola... preskupa..

Skrivena, hvala što si se malo otkrila :))

BOG DAL POSTOJI
samo nebo je svjedok
ovog užasa,ljudskog jada
Bog dal postoji
često se upitah tada
kad su moji ginuli
za slobodu zemljepadali
dal postoji da spriječi
ranu u duši djeteta
koje bez majke oca osta
ko može zaustavit ove užase
nek nešto poduzme
nek se osvrne
da ovaj ljudski jad
zauvijek nestane, prestane
da možemo opet sretni biti,
voljeti se
ulicama slobodno
šetati se
da možemo živjeti
da može opet zvonki smijeh
da se čuje
do neba, do Boga
koji u ovom ludilu
na sve moje molitve
slijep i gluh osta .
slijep i gluh osta .

http://www.youtube.com/watch?v=ofg8UuF7bf4

Ajsanela, to si ti napisala? Dirljivo...

Mislim na vas... moram ići, drž te se, da barem znam kako pomoći..

to je moja istina ......