Iz života

...kao nikad prije, gledajući u nebo, upijajući svako stablo, svaku klupu, gledajući u ljude, plavo nebo i ptice, pitala sam se da li će sve nestati...da li su dani odbrojani...da li da ih križam jer su prošli, ili da svaki zaokružim jer još živim...da li ću imati vremena za svaki trenutak kojeg ću htjeti zaustaviti, osjetiti ga, proživjeti, da li će svaka izgovorena riječ biti poslušana...da je čujem, da je čuju...nije lako bojati se, nije lako nositi se sa pitanjem a istovremeno ne htjeti znati odgovor...jer sve će se biti drugačije ako više neću imati šanse promijeniti sve ono što sam htjela...samo jedna riječ mogla bi srušiti sve što je postojalo i onog što nikad neće niti biti...više ništa neće imati smisla...ne znam kako se nositi sa time, ne znam kako da nestane taj strah...jer bojim se...bojim se toliko da bježim i od ljudi, pomaknula sam granice, dotakla neki drugi svijet...ali sve je nebitno...sve stoji, duša je prazna...oči staklene, to nisam više ona ista ja...boriti se protiv straha, nitko nije rekao kako, nitko ne sluti, ne želim da itko čuje vapaj duše koja se drobi...glumiti...najlakše je glumiti...neka na očigled barem bude kao da je sve u redu...iako nisam ništa kriva, čekajući presudu...ovaj put ću glumiti...Link

jeftina proza nabacivanjem općepoznatih riječi sastavljenih u mikseru koji bi trebao zadiviti. koga???? nikoga.

...hvala Ilija...ne želim da se nađeš u situaciji u kojoj sam ja...

srce, nešto će se dogogditi da se prestaneš bojati.

...svakako ce se dogoditi samo...

jednostavno se divim tko je iskren i neki tekst nakon pročitanog si stvoriti sliku. to ovdje nisam uspio. tko je, ja mu se divim. to sam htio reć.

...sve oke...

srce, možda mi nećeš vjerovati, ali ja znam kako ti je:)

...vjerujem...nije lako zar ne...