Laprdarij

Povod ovom zapisu je stav jednog mojeg prijatelja - da sam ga ucijenila. Pa se i uvrijedio. Što me je zapravo iznenadilo. Razmišljam kakva je razlika između ucjene i postavljanja granica.

PRVO LICE:

Kao i svi imam emocionalne zone: zonu ugode, zonu neugode (dakle još je podnošljivo), i zonu boli. Ako smo unutar moje zone ugode, nikakvih problema nema. Svako prijateljstvo koji put zadire u zonu neugode, ali se komunikacijom to može lako poravnati. A ovisi naravno i koliko mi je stalo do tog odnosa. Ako ima puno emocija, lakše se prodire u više zone..

I tako je taj moj prijatelj, do kojeg mi je prilično stalo, često ponavljao nešto što mi je prvo bilo u zoni neugode, i mogla sam se s tim nositi. Ali kako je naš odnos rastao, tako se i to pomicalo prema zoni boli. Rekla sam mu to. Ponavljao je to i dalje, valjda me nije shvaćao ozbiljno. U jednom trenutku je taj prodor u zonu boli postao predubok. Bol je postala prejaka, a kompenzacije nije bilo. I to sam mu isto rekla. On je, međutim, rekao da je to dio njega i da on ne može drukčije. Rekla sam mu da se pod tim okolnostima više ne mogu družiti s njim na takav način jer mi je to postalo prebolno. Tu je jednostavno moja granica boli. To nije pitanje mojeg izbora, ili dobre volje. Ili neke igre u kojoj želim neku korist za sebe izvući... Da se nešto promijeni u tom našem odnosu, vjerojatno bi bilo prostora za nastavak..

Prvo lice postavlja granice, a drugo se lice tada osjeća ucijenjeno, vjerojatno je tako.

I žao mi je što se osjeća ucijenjeno... Ja se samo štitim od boli...


DRUGO LICE:

Druga strana priče je igra li drugo lice neku igru? Postoji ta glad u svima nama, ta glad za pozornošću, za energijom, za popunjavanjem rupa u srcu.. A kad se kopa po nečijoj rani, velika se tu energija oslobađa, i 'kopač' se tako hrani... Budući da je njemu to ugodno, on teško prestaje s tim, na nekoj bolesnoj razini on se vampirski prikvači i ruje li ruje po našoj rani, što je nama bolnije, njemu bolje... A mi se možemo upustiti u iscrpljujuće i bezizlazne pregovore, možemo poludjeti ili ako imamo sreće i snage, možemo se maknuti..

izvanredno

Radi se o bičevima, bdsm?? Sve je stvar prethodnog dogovora!

u musko zenskom prijateljstvu ako sam shvatila o tome pricas ,mora biti stoga granica

Bilo je to, naravno, više od prijateljstva, barem s moje strane, pa je bilo teško držati čvrstu granicu :)

Svejemore, radi se o jezičnim bičevima, ništa posebno... Ponavljala se samo jedna priča koja mi nije bila draga..

je kuzim te ,imal sam slican slucaj ,,i opekla se zato kazem ,iz iskustva treba bit granica bolje zbog nas samih

Ako si ga upozorila, a on ustraje u grešci, nema nego odustat od prijateljstva. Ili pomaknut svoju granicu boli.

Slažem se, Skrivena, no padnem na foru pomaganja... saslušam jer je to ok među prijateljima, jel tak, ako ništa drugo odslušat ću, možda pomogne... da ostane na tome, sve 5. No, ta druga strana ne priča priču uvijek zato da se isprazni, nego koji put kako sam tu opisala, da nas ulovi u bolesnu igru..

Svejemore, upozorila, prvo nježno, pa sve oštrije, ali ništa..

Pa lik je kreten i nekorektan. Ne zaslužuje pažnju pametne žene. Reci mu dofiđenja.

najčešče se hranimo dostupnim. onim, što nam je na stolu. (ali uvijek ima onih što se bune da smo pojeli nešto što su sami htjeli).

(ć)

I rekoh mu. Koji put si pomislim koliko je on uopće svjestan bilo čega... Često se začudim kako ljudi bezglavo idu kroz život, ne pokušavajući razumjeti ni najjednostavnije stvari.. A možda je tako i lakše..

Lady, koliko se poznam, nisam od onih koji serviraju svoje rane pa vele 'izvolte'

Svaki čovjek ima jednu prirodnu i ugrađenu granicu do koje dopušta drugima dolazak, blizinu. Ako se ta granica pređe ( u fizičkom smislu to je ono kad nam se netko unosi u lice ), reagira se točno tako kako si ti reagirala. To je uvjetni refleks, nema govora o ucjeni, a po mom mišljenju ni razloga za razgovor. Dovoljno ste razgovarali....

što nije servirano, nije ni dostupno za konzumaciju. osim ako imaš nekulturnog gosta. a onda, čuj, zna se gdje su vrata.

Sorry... što se miješam (kao nepoznata Vama, ovdje)..... Tvoja priča me podsjetila na postojanje "emocionalnih vampira"... isišu te do boli... a njih nikad ne boli.... Priušti mu da pronađe drugu "hranu."

Medo, tak je :) Crni psu, 'emocionalnim vampirima' skloni smo smatrati neke tamo daleko, a okruženi smo njima, i nisu rijetki.. da, točno, ovaj lik spada u 'emocionalne vampire'..

E, da, nek si sam traži hranu, ja samo više ne dam blizu sebe

ne volim te spike..emocionalni vampiri, amo-tamo...na to padaju samo oni koji nemaju pasti gdje osim na dno. :)

najviše je mužjaka oko nas koji bi nas odgajali; lomili i savijali i time se hranili. Oni jednostavno ne poznaju drugačije iskazati ljubav nego podpirivanjem boli; a jbg........ne znaju ni djecu svoju odgojit, a kamoli ženu u četrdesetima;(

Da, to je ok... što dalje to bolje.....

Ne morate vjerovati, ali ti "emocionalni vampiri" prolaze na detektorima laži da se stručnjaci zgražaju. Oni jednostavno ništa ne osjećaju, a imaju mlade godine, kao roboti- totalno bezosjećajni... praksa pokazuje da ih je sve više kod oba spola. I oni uvijek mogu složiti priču....

Da, Medo, imaju crnu rupu umjesto srca... Crnu rupu koja se nikad napuniti ne može... I isto vuku sa sobom na dno...

Draga Coco,
teško ti je jer si i predugo bila strpljiva vjerujući prijateljstvu.
kako i Medo veli, NIJE UCJENA NEGO SI KONAČNO POSTAVILA GRANICU.
(prije će biti njegovo ponašanje nakon tvoje reakcije emocionalna ucjena.
Zatvori vrata.
neka čeka.
Nela se ispriča, ako shvati.
ali, nemoj ga duže vrijeme puštati blizu.
Umorila si se od njega.
Uživaj u nečem što voliš i pto manje posvećij pažnje njemu u mislima.
Bilo, prošlo.

Tvoj je život, tvoji izbori.
Nek su ti na dobrobit.

Takvi ljudi utječu i na životinje. Pokloni mu psa. Za godinu dana ćeš vidjeti u kakvu zvjer će se pretvoriti taj pas.
Vidio sam to. Bude ti žao životinje koja zaboravi sve, osim mržnje......