Dugi je put......

....nekada u prošlosti.
Imala sam nekog ko me nosio na dlani ko kapljicu vode usred pustinje.
Imala sam pravu pravcatu kućicu u cvijeću, sa ribnjakom, patkama , dva psića i prekrasnu cicamicu.
Imala sam voćke ( nektarine, kruške, šljive, jabuke , kruške) i ne mogu opisat užitak kad sam stala bosa na meku travicu i brala voćke , stavljala u ustašca. Mjesec je sa suncem u zalasku pomalo koketirao, patke su me kljucale za prstiće, maca mi se umiljavala uz nogu, psi su cmoljili i htjeli na zabranjenu im stranu livade, penjajuče hortenzije po ljetnoj kućici, grožde na dosegu rukice.

Na dvorištu moje kućice u cvijeću čekao me merđo i vozio na jug i sjever , eee da...imala sam sve.

U našoj kućici smjeha i ljubavi nije nikada falilo. Svatko je znao što ko voli i želje su se čitale između riječi uz razgovor za koji nikada nije bilo kasno.
Oh, neki trenuci su nezaboravni, kao kad me sin u ponoć probudi sa baterijom u ruci....mami ajmo po nektarine u vočnjak .....i tak mi odemo , sjednemo kraj stabala, rukom smo trgali nektarine i smijali se probudovši i susjede .....eto i njih..posjednemo oko stabala i šalama nikada kraja do 4 ujutro......da, imala sam sve.....puno je razmišljati o tome što sve sam imala, a kamo li pisati.

Svi snovi bili su odsanjani ( longi, sjetila sam se tebe, znaš zašto?), sve(?) želje ispunjene.

Dok, jednog dana nisam ostala bez svega, ma lažem , ostao mi sin i život. Zagrlim život čvrsto,objeručke i nedam ga, borim se za njega i shvatim da imam još snova za sanjati i još želja za ispuniti sebi i svom sinu. Da ne gubim vrijeme i energije, plačući uzdignem polako glavu, podignem kosu i očima zaokružim pogledom svoju prošlost, gorčina i tuga brzo su sahranjeni u rupicu trokuta mog srca. Smirim ja njih i dignem se na noge jer sin me zvao, a i ja volim živjeti.
Vidjela sam se na nekom brdašcu uz more,sa puteljcima ukrašenim ružmarinom, šmrikovinu, promatrajući sina kako raste i postaje dobar čovjek u tom brzom tempu životnih promjena, želja imati ribnjak i potočić sa patkama i ribicama je ostala, željela sam još više živjeti u zajedništvu sa prirodom. Vidjela sam lavandu i osjetila njezin miris uz terasu gdje ću ispijati kavu sa nekim tko će me jednostavno samo voljeti .

I tako ja sada budna sanjam:-)

Poanta moje priče:
Ne težim imati sve , jer imam sve što mi treba.
Ne mogu živjeti bez snova jer želim još sanjati i još bi nešto voljela poželiti jer kad imaš sve život se lako može srušiti kao kula iz pjeska.

Ne znam ja zapravo pisati priče , život ih piše bolje uz našu mali pomoć.

boserna, meni je prekrasno to kaj si napisala:)))

nisam ja, život je draga , on je kriv:-)

biserna, kad bi smo znali gdje će mo past, vjerojatno bi sjeli da se to ne dogodi:)))

e da, kad bismo bili vidoviti ne bi bilo zanimljivo živit:-)

baš tak, ovako niš ne znamo, i opet živimo sa svim usponima i padovima:)))

C/P pvt poruke...ništa nisam korigirala ni brisala.
Sa srcem prenešeno, klizne duboko u srce.

"Pročitala sam i rasplakala se.
Samo me zadavilo nešto u grlu.
Predivna je priča, ali jako, jako puno ima istine
u svemu tome.

Svaka riječ oblikuje i stvara sliku, stvarne boje
pred sklopljenim, suznim očima...što sam dalje
čitala, teže sam hvatala zrak i sve me više
boljelo, ko da se sve to meni događa...sad i
ovdje."

IGI draga frendice, ja sam samo pisala što mi život donio..ja sam tebe u srčeka taknula a ti mene. Zagrljaj šaljem:-)

I ja tebi šaljem zagrljaj.
I bez suza, osim sa smješkom na usnama... : ))

tako i treba, obriši suze draga:-))))

Bis, ti uvijek imaš sve, znaš to, zar ne? Jer kad jedno ode, drugo dođe, a ti uvijek sve zavoliš :-))

:-))volim život i sve što dođe u moj život i tako si došla i ti i zavoljela sam i tebe , jer TI TO zavređuješ:-)

I tako se i ja rasplakala....
Tuzna priča, dobre zene....majke..prijateljice...
Imaš snagu i sve ono sto ti je potrebno u zivotu
nalazi se upravo u Tebi samoj.....
Ti biras i ti odlučuješ o svemu.....

Hvala:-)...
danas znam više ko jučer a sutra ću znati više ko danas.....i tako nikada kraj priče.

i ja ću tako

Hvala ti