Laprdarij

Zanimacija: promatranje ljudi

A pogotovo volim promatrati veze među ljudima koji recimo sjede zajedno u birtiji. Ili su negdje u nekoj drugoj prilici zajedno. Što struji između njih.. A neke takve slike dugo pamtim..

Bila sam nedavno u jednom finom dućanu u kojem se prodaju naočale, i uz to nudi i specijalistički pregled. Htjela sam uzeti leće. Htjela sam to baš u tom dućanu, jer tamo dobro nauče kako stavljati leće. Ljubazni su, poslovni, itd...

U čekaonici: mama, tata i sin. I ja. Promatram ih.

Otac sjedi vrlo uspravno, liči na stranca ne znam po čemu, gleda pred sebe. Hladan, bez izraza na licu, izgleda da mu je jedino važno sjediti uspravno, i ne pokazati niti jednu emociju na licu. Odjeven u košulju, kravatu, odijelo, sve savršeno, i nekakav elegantni gešpric kaput, kojeg ne skida. Oko njega ledeni oblak. Rijetko bezizražajno lice, pod potpunom kontrolom. Ruke je prekrižio u krilu, mirno. On će ovo izdržati, tu je jer mora biti. To mu je dužnost. A on svoju očinsku dužnost ispunjava savjesno i u skladu s očekivanjima (društva). Njegova je dužnost financirati svoju obitelj, brinuti se da nešto ne usfali, osigurati najbolje škole za svoje dijete. Osigurati najbolju uslugu svojoj obitelji.

Mama nervozno lista ponuđene novine. To nije otvorena nervoza, već ona prikrivena, kontrolirana. Ne zna što bi s rukama. Na licu isto tako nema izraza. Stone face. Frizura - svaka dlaka na svojem mjestu. Sve je na njoj na svojem mjestu. Svaki detalj dotjeran, s pažnjom biran, elegantan, neupadljiv. Imam dojam da trenutno ne zna što bi sa sobom. Najradije bi bila negdje drugdje. Ne zna niti sama točno gdje. Ona i suprug ne progovaraju niti riječi. Svatko zaokupljen svojim mislima. Suprug zaleđen, ona titra. Ali titra kao netko tko bi najradije pobjegao. I traži u tim novinama mjesto, ideju, kamo pobjeći. Primila je novine kao da je spas negdje u njima.

Sin. Desetogodišnjak. Sjedi pokraj mame. Zgrbljen, gleda u pod. Nosi debele naočale. Sjedi na rukama i klima nogama. Majka mu na trenutak rukom smiri noge. I vrati se novinama. I sin djeluje nekako sivo. Sve je sivo na njima i oko njih. Desetogodišnjak već sad nema izraz na licu. Izgubio ga je, ili ga nije niti formirao. Ozbiljan. To ljuljanje nogama ga odaje, ali se ne usudi. On je dobro odgojeno dijete, ne želi sramotiti mamu i tatu. To mu je najvažniji zadatak. Ne sjećam se kakvu kosu ima, osim da je siva, ne sjećam se niti kako je bio odjeven, ali sjećam se da to nije bila dječačka odjeća kakvu klinci trenutno nose. A znam što nose jer je moj sin jednakog uzrasta. Moj sin bi već deset puta pitao kad ćemo doma, pa bi se vrpoljio. pregledao police s naočalama, proučio povećalo i ogledala i stolove, vjerojatno bi nešto usput i prevrnuo - sve što se očekuje od desetogodišnjaka. Ali ovaj je mirno sjedio. Jer drukčije ne zna. U njihovoj obitelji ne postoji alternativa.

Dolazi medicinska sestra po dječačića. On nesigurno ustaje i krene za njom, otac gleda u ništa kao i do sada, majka napomene - 'slušaj gospođu', ali ne ispušta novine iz ruku i očiju. Dječak sjeda za udaljeni stol, i sestra ga uči kako staviti leće. On zgrbljen, trudi se, ali mu ne ide.. Vidim da mu koordinacija nije baš dobra.. Nesigurnost u svakom njegovom pokretu. Želi mami i tati pokazati kako je dobar, ali mu ne ide. Možda bi mu išlo kad bi oni usmjerili svoj pogled prema njemu, svoju pažnju, kad bi mu se nasmiješili. Kad bi mama pustila novine, ustala i prišla mu, podragala ga po ramenu i nešto lijepo rekla. A mogao bi i mami sjediti u krilu dok se muči s lećama... I tata bi mogao nešto lijepo reći, i njemu i mami..... Da barem njih dvoje razgovaraju...

Tata još uvijek zaleđen. A mama beživotno pita: 'Hoće li to već jednom? Koliko ćemo dugo morati još ovdje dolaziti?" Dječačić se još više zgurio. Postao je još sivlji. Opet je razočarao roditelje. Ali, trudit će se on, može on. Ispada mu sve iz ruku, ali uspjet će on...

Prestrašno :-(
Koliko puta sam se zgrozila gledajući i čuvši (nisam mogla ne čuti) kako otac pred djetetom (ili djecom) j** mater svojoj djeci ili kako oboje smrknutih lica komuniciraju s djecom... A svi lijepo obučeni... onak po propisu... Prema tome, ne mogu se opravdati neimaštinom itd...

Da, Prestrašno!! Ovi su pristojni, fini, ali hladnoća koja do kostiju probija. Ljubavi niti traga.

Ljubav je negdje drugdje...

Kažu da ignoriranje i uskraćivanje emocija ostavlja najdublje posljedice. Gore od otvorenog nasilja, jer je i nasilje bolja interakcija od nikakve..

Stalno razmišljam o tom djetetu i o djeci koja žive u takvim "hladnim" obiteljima... A ima ih jako jako puno... Posljedice su nesagledive. I to dijete će jednog dana osnovati obitelj.

Nadajmo se da hoće osnovati obitelj, i da će biti sretno, ali kako, po kojem modelu? Kako će on znati ponašati se prema svojoj ženi, ili djeci? Ako ne skrene prije..

Ostajem pri davno izrečenome: nekim ljudima ne bi trebalo dozvoliti da imaju djecu. Punctum.

Ljubavi, treba ljubavi.. djeca su prilika za učiti ljubav

..post je gušt čitati...

..zanimljivo je to koliko ti detalja primjećuješ,neobično....
..ali mene tješi jedan detalj,mali ima 10 god....kada prođe pubertet,još bi mogao i sa nekom od vaših unuka izlaziti,pa će te onda govoriti....eeee iz kakve on krasne obitelji dolazi....,mali će biti kao Bane(..nikad kao Bane,nikad,nikad kao Bane

KOKA PA GDE SI TI MENI...NIŠ SE NE JAVIŠ SVOM KJETENU...