Laprdarij

1988. otišla ja na daleki put. Ljeti. Nakon dva mjeseca vratila se, a u Jugi sve drukčije. Na političkoj sceni pojvio se neki tamo Milošević, koji je pričao neprobavljive stvari. A ja napunjenih baterija i prepuna svjetskih dojmova - ne mogu se načuditi kako narod puši fore..

Svake godine uredno smo do tada dočekivali i ispraćivali štafetu za Titov rođendan, 25. svibnja. Nema veze što je Tito 1980. umro. Nakon toga, 4.svibnja svake godine u nekoliko sati tijekom dana zatulile bi sirene i sve bi stalo. Minuta žalosti. Tog dana u toliko sati Tito je umro.

Slovencima je prvima dojadilo. Oni su se odrekli te štafete i ne žele više sudjelovati u tome, kažu - nema to više smisla. To je bila prava revolucija! Pobuna protiv Tita! Uh. Čini mi se da je to bio jedan od ključnih trenutaka u povijesti raspada Juge. S tom štafetom se nekako još održavala iluzija bratstva i jedinstva.

Ne sjećam se kakva je bila točno kronologija, znam da se sve događalo 1990-1991. Nedjeljom poslijepodne svi smo gledali 1. program JRT (jugoslavenske radio-televizije) i bio bi neki zgodan film. I tu jednu nedjelju pojavio se film s titlom - na ćirilici! Kaj je sad to? Mislim da je to bio film "Kraljević i prosjak". Ako se netko sjeća koji je to točno film bio nek me ispravi. No, to je fakat bio šok. U udarnom terminu, udarni film, a ono - ćirilica. Bili smo na svašta spremni, prošli smo i fazu sprsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika koji smo učili u osnovnim školama - početkom sedamdesetih. Jest da je ta faza kratko trajala, ali se kao danas sjećam da smo govorili i pisali 'tačka', 'tačno' i još neke slične srbizme. Ćirilicu smo svi rasturali u trećem-četvrtom osnovne.

I sve to nakon što smo ponosno bili primljeni u pionire u prvom osnovne - 'danas kada postajem pionir i dajem svečano obećanje da ću marljivo....', u bijelim košuljicama i štramplama, plavim šosekima i titovkama i crvenom maramom trala-lala-lala..., proveli školu u plavim kutama i u sedmom osnovne bili primljeni u omladince - meni se to dogodilo na spomeniku Sutjeski (ili Jasenovcu?, hm) i sjećam se da me prala užasna alergija, preležala sam cijelo primanje u omladince u autobusu zatvorenih naotečenih očiju i kišući neprestano, zato i ne znam gdje sam bila. No, nikom nije tada baš padalo na pamet da bi to bila alergija. Bila sam samo 'krhkog zdravlja'. Šprgljava, kak bi moja baka rekla.

I tak su se Slovenci pobunili, heretici. Pak su se nekakvi balvani pojavili na putu prema moru, negdje u okolici Knina. "Balvan revolucija". JNA je povukla teško i lakše oružje u buduću srpsku krajinu, sjećam se kolone tenkova starom plitvičkom cestom..

Domovinski rat je zapravo započeo u Sloveniji. Jer je Slovenija izrazila želju otići iz Juge. Jednodnevni rat. Čudno, nitko više ne spominje taj rat. A što imaš i raditi u Sloveniji dulje od jednog dana? Slovenci i Srbi su se isto popodne dogovorili da Slovenci odlaze iz Juge, ali će i dalje trgovati s ostatkom Juge. Dogovorili su da će Ljubljanska banka povući lovu iz Hrvatske u Sloveniju, a sve ostale banke će povući lovu iz Hrvatske u Srbiju. Naoružanje je već bilo na sigurnom. A granice Juge će ionako biti tu odmah kod Bregane.

Onda je malim Hrvatima bilo bez veze ostati na rubu Juge, pa su se pobunili da bi i oni rado van iz Juge. E, ali to više nije tako jednostavno. Centrala Juge se s tim nije složila. Slovenci nemaju niš zanimljivog, za tih 2 cm mora koje ionako završava u hrvatskim vodama nije se isplatilo boriti. A i jezik im je bezveze. Ali HR ima ipak more koje je vrijedno truda, a i vasceo nas srpski svet razume. Milošević je htio izbrisati Hrvatsku i nacrtati veliku Srbiju, ionako u Hrvatskoj ima puno Srba, a gdje su Srbi, tu je i Srbija.

Sjećam se kako je počeo rat u Zagrebu. Niskim prelijetanjem dva miga, jedno sunčano poslijepodne krajem ljeta 1991. Nekak su baš prek moje zgrade preleteli. I nakon nekog vremena (o minutama je riječ) počela je prva zračna uzbuna. Do tada smo učili te znakove za uzbunu i nitko živ ih nije mogao zapamtiti. Ali pri prvom zvuku sirene svi smo znali što je. I trk u sklonište. Moj muž i ja isto trk u podrum. Sjela sam na klupu koju smo već pripremili očekujući najgore. I sjetim se: zaboravila sam na papagaja!! Moj Kiki! Kako mi se to moglo dogoditi? Eee, kad je frka, vide se prioriteti.. Vratila sam se gore i smjestila ga u zaklonjeno od prozora, ako nešto nedajbože doleti izvana. I vratila se u podrum. U podrumu jednostavno nije bilo mjesta za njegov ogromni kavez...

Tad sam radila na Rebru. I helikopterima su počeli stizati prvi ranjenici. Dok slušaš o ratu 'tamo negdje', ide, ali kad vidiš ljude s bijelim krvavim zavojima, u svakakvim stanjima, e onda to više nije 'negdje drugdje'. To su naši, neki su i prepoznati. I liječnici su se zgražali kakve sve rane mogu napraviti geleri..

U mojem kvartu je bilo veselo nekoliko dana dok nije pala Borongajka. Bilo je minirano, ježevi, naravno zamračenje, nisam mogla do zgrade autom i pucalo se danonoćno. Susjednu su zgradu izgranatirali. U dućan smo išli pretrčavajući jedan brisani prostor između te i moje zgrade. Noću su se nekakvi sumnjivi likovi motali oko naše zgrade, valjda su bili naši. Mi smo svi pokorno čučali u podrumu tih nekoliko dana, pokušavali jesti i spavati.. Od tad se bojim grmljavine. Jer ima skroz jednaki zvuk (i bljesak) kao granata kad pogodi zgradu.

Ako smo baš morali noću ići negdje, a bilo je zamračenje, lijepili smo na farove auta crne tapete, i ostavljali uske proreze. Ili vozili s ugašenim svjetlima. A ujutro bi oko ježeva na križanjima bila hrpa automobilskih limova, farova, netko ih ne bi vidio i zaderao bi auto po njima..

I mene je ponijelo.. pa sam se prijavila. Skupili smo se u dvorani sportova.. I tad je opet bila uzbuna, taj dan su tukli banske dvore..

Spletom okolnosti ipak nisam otišla u rat.. Taj put me sačuvalo..

Tek kad sam postala svoj zapis, skužila sam da je danas politika na dnevnom redu. Ima nešto u zraku, je li je to jučerašnji grah?

Bila sam u svojoj bijeloj lakiranoj kuhinjim s bijelom mramornom radnom plocom (marmo di Carrara), u kojoj sam imala mali Saba televizor...1989. godina...Gazimestan, Kosovo...gledala sam Milosevica kako se dere pred okupljenim narodom i kako mu aplaudiraju, a urlao je o krvi...a meni se kosa jezila na potiljku...

Italia, Toscana, zaboravila sam dodati

I ja sam imala mali Saba televizor :)) Al je to bilo mračno doba, taj Milošević je bio noćna mora. Nevjerojatno koliko jedan dobar govornik može napraviti sranja.

Da, fakat, to sam već zaboravila. Divila sam mu se na govorništvu. Genijalac. Njegove rečenice su bile takve da je direktno mogao diktirati, bez greške i ispravljanja. Šteta što to svoje govorništvo nije upotrijebio u bolje svrhe.

Ja tada nisam imala pojma tko je i sto je on, ja sam bila u inozemstvu, valjda sam ga tada bila prvi put cula...ali sam se bila najezila

Srećom se takvi rijetko rađaju. Možda je to bio Adolf reinkarniran