Gdje je moje mjesto?

Prolog
Sve ove godine sivih boja, osmijesi i zadovljstva koja u stvari nisu moja.
Tonem, da potonem, a možda se ipak probudim i shvatim kad vidim, da i crna je dobra boja, posebna po tome što je ta boja - moja. 
Priča
Hladan si, i to je ono što noćas trebam. Ne voli me, ne mazi me, ne plači zajedno sa mnom. Budi muško! Znam da je to fraza, ali igraj, odigraj kako treba ovu noć. I slijedeći dan. Želim da bude tama. Svih 24 sata.
Topla si, uz hladni izraz lica. I smeta me i uzbuđuje tvoja hladnoca, odsutan pogled i prazno lice. Znam, skidajući te, otvaram te. Misliš da prepuštajući mi vlast nad tvojim tijelom ne prepuštaš i sebe. Oh, kako si u krivu!
Grub si, puštaš me da stojim, stegni me, nedaj mi da zborim. Vladaj. Istraži me!
Koliko dugo mogu biti grub prema tebi? Znam, 24 sata, kao u onoj seriji što prepuna je nasilja i obrata (da li slučajno?), ali nije to bila poanta, pitao sam koliko Ja mogu biti grub prema tebi.
Zastajkuješ? Kakve dileme te muče? Još trenutak pasivnosti i sve prekidam, izgleda da sam pogriješila da baš pred tobom sva svoja lica skidam.
 Skini se, viknem, do kraja! Skidaj se dok na tebe ne obraćam pažnju, dok namještam svijeto, dok sjenke ne zaigraju.
Stojim pred tobom, muk i tišina. Gledam prazno, ne razmišljam, praznim se. Sjediš i promatraš me, razmišaljaš li gdje je crta razdvajanja između izlaza i zalaza, shvaćaš li da me moraš odvesti duboko, jako duboko da bi me mogao izvest van, na svijetlost?
Sjedni mi u krilo, noge stavi mi oko struka, ruke iza leđa. Nasloni se na mene, želim osjetiti otkucaj tvoga srca. Glavu na moje rame stavi, lice na vrat mi naslone. I šuti.
Sjedim na tebi, osjecam te i ignoriram, šutim. Ne razmišljam, prazna sam. Radi što god te volja, nije me briga. Sama sam i kad sam s tobom.
Misliš da mi se žuri, da vrhunac je u tebe ući? Griješiš, opet griješiš. Stajat cemo ovako dok ne progovoriš ili ne procuriš. Šutnja druge izluđuje, šutnja tebe uzbuđuje.
Tijelo je jače od razuma, moji sokovi od moga nauma. Otvaraš mi tijelo dodirom bez kretnji, osvajaš mi um tišnom bez riječi. Uživam u praznoći našeg odnosa, u jendostavnosti našeg dodira.
Sad počni pričati. Moraš. Ne mici se iz moga krila, sa moga ramena. Gledaj iza mene, gledaj prazno, ali pričaj. Pričaj mi o svijetu tame, budna sanjaj. Da, kao u onom filmu samo što preskačemo sve raznobojne scene. Pričaj mi o čištilištu i beskrajnom sivilu. Pričaj mi o tvojem svijetu i tvome sivome životu. Znam tama te vuce, ali ono svijetlo, ono slabašno svijetlo na obzoru, to sam ja. Dolazim po tebe.
Plačem. Znam, ne smijem te poljubiti, moram prvo progovoriti. Ali ne mogu, još ne mogu. Puštam po tebi i suze i sokove.
Plači. Isplači se. Šutiim i osjecam kako postaješ toplija, osijećam da kroz suze osmijeh ti se nazire. Lagani, mali, ali ipak osmijeh.
Pričam ti, o tome kako izlaz trebam, svi oko mene zbore, a ja se pitam kojim to jezikom govore, da li je to pomak u fazi, da li sam korak ispred ili iza. Pričam ti o mojim željama, o mojim strepnjam, o mojim usponima i padovima, o mojim snovima i maštarijama. Pričam ti, jese li sada sretan?
Sretan? Zašto sreća, kad dragošću se to zove, koda mi se otvaraš ispunjavaš moje snove. Sad možeš maknuti ruke s leđa, možeš se pomaknuti, možeš me sada rastrgnuti cijela.
Rastrgnuti? Drugi puta. Sada, evo, grlim te, sada ljubim te, sada se po tebi smijem i plačem. Šapći mi, govori me lijepe stvari, pohvali me, reci da me voliš, reci sve što želim, ako treba, laži!
Ne, samo iskrenost, to znamo od samoga početka. Ne brini, ima toliko toplih, lijepih riječi koje ti poklanjam bez i jedne laži. Dok me ljubiš, dok te ljubim, dok se naša tijela ispreplicu, dok ulazim u tebe, i na mome licu je i osmijeh i jedna suza u krajićku oka.
Ulaziš u mene? Pa zar već u meni nisi? Sada ulaziš s njime, dole, ali ovdje gore ušao si dublje, tako duboko kako s njime nikad nečeš. I ne možeš. I ne izlazi. Ne izlazi još dugo. Iz mene.
Tek je sat prošao netko bi rekao, a ja kažem već je sat proletio i samo još 23 puta imam ovo vrijeme za nas. Uživam dok to cijelu osjećam, tvoje ruke što po meni plaze, grudi što po meni vučeš, vlagu što na mene prelazi, tvoje noge isprepletene po meni, guza tvoja na koju se moje ruke s vrata po leđima ritmički spuštaju.
Svidas mi se, tako si grub i tako si njezan. Tako si...ma bolje da sutim, nisam navikla da vicem!
Smijesno, na razmisljanje sam te poticao ne razmisljajuci. I sada, u ovoj dugoj pauzi izmedu dviju rijeci, uvidam da otvarajuci tebe zatvorio sam sebe. Sada ja sutim, ne znam sto da kazem. Da li je izazov bio prevelik ili samo izbor kriv? I dalje sutim, i dalje razmisljam. Bez rezultata.

mir, mir, mir..
tko li je kiv?
samo jedna jdina krava?
ajme pa to je cista strava.... :)
sve naj B. :) u novoj