a...d...v...e...n...t

Link
Igra bez granica T.P.Link
Zajedno s bratom, kao bebe su ih pronašli odbačene u kutiji za cipele, u Iraku. Najranije djetinjstvo proveli su u sirotištu, a onda se pojavila hrabra australijanka koja ih je obojicu podigla i odgojila. Ruke su im stradale još kao bebama, od kemijskog oružja..

Navelo me posvojenje dvojice djecaka...na razmisljanje i probudilo u meni neka pitanja

(ne mislim da je sve crnobijelo...niti generaliziram,niti je ovo nesto osobno.Samo jedno opcenito razmisljanje)

Dali bi imale manje frustracija,ponasale se drugacije,one koje su nesretne-unatoc uspjesima u karijeri i sl-.one zene koje nemaju djece...da su ih imale?
Kada bi,umjesto zivotinja (ili uz njih) i umjesto nekih unutarmozgovnih..emo..varijacija..na koje su trosile i trose svoje vrijeme i snagu,posvojili neko dijete?
Pa umjesto samoispunjenja...kroz razne oblike sebicnog ponasanja (mogucega osjecaja krivice,empatije...praznine...i u svadji sa samim sobom...i sl.)mozda sebi priustili iscijeljenje...da su se odlucile ili odluce,na takav postupak..ukoliko drugacije ne mogu imati djete.
Odmah ce netko pomislit:"ah,tek onda ce upasti u nevolje i frustracije..."Hm,moguce...ali zar uz to ne idu i veselje,mnoge radosti i mozda najvaznije novo sazrijevanje osobnosti,dok se uceci dijete spoznaje i drugi dio djeteta u sebi..

Posvojenje djeteta?Vjerujem da je za posvojenje djeteta potrebna velika hrabrost.Vjerojatno i onaj majcinski osjecaj i poriv da se nemocnome pomogne..Veliko srce koje suosjeca...Ali prije svega velika,velika ljubav i spremnos na zrtvu.

Odrasli ljudi dobro znaju koliko je tu potrebno odgovornosti...Koliko samoodricanja...pogotovo ako je posvojena kao beba.Sve one neprospavane noci...Vrijeme u kojemu nisu tvoje zelje prioritet vec djetetove i moglo bi se jos mnogo toga nabrajati,majke to jako dobro znaju.Posvojenje vec velikog djeteta je sa te strane vec lakse.

Ipak lakse je zivjeti bez te odgovornosti "mlatiti praznu slamu..."Zivjeti tako,kao da se cijeli svijet vrti oko tebe-a sada razmisljam o zenama..koje nisu majke-dali vlastitom odlukom,pobacaj..ili spontanim gubitkom...ili jednostavo zbog nemogucnosti zaceca-Neke su mi priznale a neke nisu ali primjecujem da u nekima od njih jeca i srce i dusa.Mozda skriveno ali u dubini bica,vecina od njih su pune tuge..dok nesto traze sto nedostaje.....Slusas li ih pazljivo ili im citas izmedju redova,opaza se da su duboko nesretne.Ne sve ali mnoge i to jako.Neke medju njima do te mjere frustrirane i mrzovoljne da ponekad samo jedva cekaju priliku da ih netko dirne,pa da iskale sav svoj bijes...i ljutnju

Pa razmisljam o toj posebnosti zene...biti majka...Osjecati to predivno maleno ljudsko bice svojim.Priviti ga uz svoje grudi,drzati u krilu.Koji li je to neopisiv osjecaj...majke.Ja se pitam,dali zene koje posvoje veoma malo dijete ili bebu imaju taj jednaki osjecaj majcinstva?Onda se pitam:zbog cega su neke zene koje nemaju djece tako frustrirane?Dali je to mozda i zbog tog nedostataka,iskustva...tog majcinstva?

Znam neke zene bez djece koje imaju materijalno sve...a kao da nemaju nista.I neke majke koje imaju tako malo a to dijelile sa posvojenom djecom i zrace nekom posebnom radoscu,kao da imaju sve.Djeca ih zovu majko,u pravom smislu te rijeci i ja ne vidim nikakvu razliku izmedju njih i bioloskih majki.

Dali bi zene,koje nemaju djece a da su ih imale,bile drugacije?Mozda sretnije,susretljivije,manje zlobnije osjecajnije?

Zivot zna biti pretezak.Bila zena majka,zena djevojka,zena mlada ili u godinama,sve nas,vise ili manje,pritiscu neka teska i bolna zivotna iskustva...ali mislim da nikada nije kasno za novi pocetak,za priznati sebi,preispitati se,sto mi to stvarno nedostaje,sto me to stvarno kao zenu frustrira i boli?Naravno da za zenu nije jedino rijesenje posvajanje djeteta,ako ga sama ne moze imati.Cak sto vise,za neke je bolje ne upustati se u tako odgovornu obvezu ako nije sposobna odraditi je minimum onoliko koliko treba.Ali mozda pocetak,da u sebi budemo sretniji moze biti samo jedno maleno radjanje neke plemenite ideje.Ideje koja ce narasti.Jedne dobre odluke koja ce se gajiti u mislima .Jedno hrabro posvojenje onoga sto svaki covjek zena,(bila majka ili ne) trazi za sebe...ali i u sebi samoj,cak i kada vristi kao najgrublje stvorenje.Posvojenje dobrote.

Neki znaju reci kako se ljudi radjaju dobri ili zli.Ja ne mislim tako! Ljudi se radjaju bespomocni a odgoj i zivot ih moze jos vise onesposobiti...ili ojacati... sve do jednog trenutka ili u vise promisljenih trenutaka...
kada se osvijeste,odrastu...postanu zreli.Kada su odlucili nesebicno uciniti nesto za druge.
Izgleda da to otvara u nasim zivotima nove horizonte.Da od bespomocne djece..Nesposobne za brinuti o samima sebi,budemo sposobni brinuti se za druge a time u stvari pomazuci sebi,da disemo punim plucima.

Ne zanemarujem cinjenicu da je nas svijet izokrenut naopacke i da mnogi misle kako je vazno samo sebi ugoditi pod svaku cijenu...jer i drugi to cine,pa svojim bijesom kada se pojavi bijesniti na druge pod izgovorom kako i oni drugi bijesne na nas..i onda to u nedogled traje,sireci nervozu pa i bolest.Ali to je vec druga tema.Ovaj put samo razmisljam o nekim,gore navedenim situacijama.

Zar nije lijepo da na kraju,kada se podvuce poslednja crta zivota,mi sebi mozemo ponosno uskliknuti.Moj zivot nije bio promasen i uzaludan.A djeca koja su u ljubavi dobro odgojena,zdrava,k tome jos i plemenita...bioloski nasa ili posvojena,sigurno su nas najveci uspjeh,koji traje i poslije nas.

Bravo za ovu zenu,sve cestitke na majcinstvu,za ove odbacene djecake

Tose je otisao iznenada a nitko od nas nezna gdje ce po poslednji puta ovdje udahnuti zemaljski zrak i izdahnuti dusu
Nije isto otici mlad.. u patnji...ili samo negdje sklopiti oci...Mii ne mozemo utjecati na to kada ce mo i kako otici.
Ono sto mozemo je zivjeti sada tako da ne rusimo...ne sijecemo..."ruke..."nego izgradjujemo...iscijeljujemo...ohrabrimo i utjesimo klonule..Poput ove australijanke koja je s ljubavlju prigrlila i odgojila ove odbacene i sirote djecake.

Hvala i pozdrav svima :))

gdje lokot vidite,znaci da nisam tu,hvala

...dodatak:

"...te anđeo Božji zovne...Ne boj se! Bog je čuo plač dječaka u njegovoj nevolji.Post 21,17

6 A Bog će svakome uzvratiti po djelima njegovim: 7 onima koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu i čast i neraspadljivost — vječni život. 8 A svadljivce i nepokorne istini, a pokorne nepravdi čeka srdžba i gnjev, 9 nevolja i tjeskoba. To čeka svakog čovjeka koji čini zlo...10 A slava i čast i mir čeka svakoga tko čini dobro 11 Jer kod Boga nema pristranosti.
Svojom tvrdokornošću i nepokajničkim srcem navlačiš na sebe srdžbu za dan srdžbe i očitovanja Božjega pravednog suda.

Matej 13, 49-50 - isto će se dogoditi na kraju svijeta: anđeli će izaći, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć vatrenu. Tu će biti plač i škrgut zubi.

Matej 10,28 - Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu. Umjesto toga, njega se bojte koji može uništiti i dušu i tijelo pogubiti u paklu.

Moje dubine sve,ne bojim se .Link

Hr.AmazingHope.net.Link