Dugi je put......

Uh, koliko će suza ponovo ovih dana ovlažiti naša lica , koliko tužnih sjećanja će se probuditi, koliko neispunjenih želja je ostalo u nama za njih i koliko boli će se opet otvoriti ? Život bez nama najmilijih je nemoguće zamisliti , ali mi je najteže bilo nakon gubitka moje malene. Tada nikako nisam htjela, mogla, pa ni znala kako dalje živjeti bez nje.

Sjećam se kako je njezino malo tijelo drhtalo od radosti dok smo šetale parkom , kako su joj oči zaiskrile dok je mazila patkice , labudića ili kad je vjeverica skakutala sa grane na granu, a što da vam pričam, taj park u koji smo odlazili bio je pravo mali raj za djecu, pa i za odrasle - kutak mira, veselja i ljubavi.

Više godina nakon što me je ona ostavila i otišla u pravi raj, pokušala sam ostvariti dio raja na Zemlji, možda sa podsvjesnom misli na nju – moju malenu. Za ostvarenje naših snova našli smo teren za kuću i docrtali nacrt za azil divljih životinja. Bio je to prekrasan teren 1500m2, malo nagnut,više od pola šumovit,a ostalo livada, a uz rub terena bujao je potočić sa vrbama po cijeloj dužini.

Dok sam skupljala dokumentaciju za azil, donacije i sve što uz legalnu gradnju takovog projekata ide, mislila sam samo na moju malenu, ..što bi ona htjela , kako bi ona to voljela. Ponekad od suza nisam vidjela što radim ali sam po osjećajima znala da radim dobro.

Sa druge strane potočića bile su kuće ,nove, ali u oči mi je upala jedna stara sa slamom pokrita , okružena cvijećem moje bake ( kako ja volim nazivati starinsko domaće cvijeće). Na pragu te kuće je na štakama , pogrbljena stajala sva u crnom bakica, a pogled joj je bio uperen prema meni. Mahnula mi je , mahnem i ja…koliko puta smo bili na terenu ,čistili i radili , uvijek je bila i ona na svom dvorištu gledajući prema nama.

Svu dokumentaciju i donaciju sam sredila, pomalo mi se i osmijeh vratio i dan odluke da sa majstorima odemo na teren dogovarat početak radova.

Prema nama ide nepoznati mlađi muškarac , pomalo stidljivog pogleda uperenog u iznošene čizme -zamoli me da dođem u posjetu njegovoj mami. Bio je to sin starice iz trošne, ali uredne kučice.
Uzela sam 3 tegle različitog cvijeća i krenem starici, valjda je usamljena i puna upita o novim susjedima.

Čvrst a umoran stisak ruke, teško pokretljivo tijelo ali ipak sa nekom toplinom i radošću mi je najprije pokazala svoj vrt i cvijeće, te unutrašnjost kuće sa starim ognjištem ,zidovima od blata, pogled na krevete prekrivene bijelom posteljinom bio je očaravajući . Ručno izvezeni i kačkani stolnjaci i tabletići svih veličina, krasili su po kući namještaj star sto godina ili više, a na stolu glinena vaza puna cvijeća iz vrta. Kad je dobila odgovore na pitanja što ćemo gradit i radit , primila je moju ruku u svoju i laganim koracima me povela ka potoku, odjednom stala i pita vidim li ono drvo, ono koje ima porezane sve niže grane i kaže mi… prije dvije godine na tom drvetu objesio mi se sin, a idući dan na isti način objesio se i muž. Na onom drugom stablu objesila se (pokazala je prema susjedovoj kući) 23g stara djevojka zbog ljubavi.
Okrenula sam se prema starici , primijetila njenog sina kako nas promatra i jednostavno ju zagrlila…nisam znala što bi, riječi ne pomažu , zapravo mislim da sam trenutno izgubila glas i osjećaj stvarnosti i realnosti.

Stojimo neko vrijeme šutke, sa suzama na licu gledajući prema šumi , film se zavrti unatrag, svi moji planovi kako na najljubavniji i radostan način čuvati i njegovati uspomenu na mog crnog anđelčića pomućeni su, ali sam se istog trena sjetila - napravit ću Park anđela…bit će to park svih nas za susrete u uspomenama sa našim anđelima.

Da skratim……promjena dokumentacije , sastanci , zahvaljivanje donatorima koji su na moje veliko iznenađenje ostali u projektu. Zasadila sam rododendrone , azaleje, ciklame , visibabe, uz vrbe crvene ruže penjačice, uz putiće kroz šumu posadila sam stotine tratinčica, ispod drveća klupice, a na kraju šume hranilišta za divlje svinje , srnčad, zečeve, ukratko - za sve i svakog ponešto, pravi mali raj.

Otvorenje je na sveukupno zadovoljstvo tog prigradskog Parka anđela bilo jednostavno i svi posjetioci su dobili tratinčicu i bacili je u potočić koji se izgubi ispod ceste i nosi cvijeće u nepoznato.
Život ide dalje, brisanjem suza pomažemo ublažiti bol, pa i ja, i ova starica ……

…i tako jednog dana nestane moj muž, tražimo ga 7 dana , osmi dan nađe ga naš sin naslonjenog na jedan panj, usnulog u Parku anđela i opet --brisanjem suza pokušavamo ublažiti bol… ako bi suze mogle probuditi naše najmilije - groblja ne bi postojala, ja sigurno ne bi imala razlog napraviti Park anđela.

( Poanta?) Meni je groblje opomena kako prokleto kratak je Život i ZATO ga volim živjeti i slaviti (za 3 dana ću - tada mi je rođendan) !

rasplakala si me ovim parkom andela predivno....i u pravu si zivot je prekratak i treba ga zivjeti punim plucima ..i zivi ga i slavi

Nije mi to namjera Kike ubavi.....sječanja eto i da, volim život , upravo i usprkos tome.

tako je volim ga i ja i zivim punim plucima

Biseru, znam da se nećeš složiti s moji komentarom ali si ti, svom svojom dušom i razumom, shvatila sve poruke koje si dobila bez obzira na njihovu težinu. Kažu da Bog najviše iskušava one koji su mu najbliže, ali da im pošalje ipak toliko bola koliko mogu podnijeti. I tako je nastao Park Anđela. A život je tako prokleto kratak, Biseru, kratak u odnosu na čega?U odnosu na smrt, vječnost, ili u odnosu na naše želje i naše gubitke?
Hvala ti na Parku Lijepih Riječi.

biserna,zao mi je zbog tvojih boli...:(a slazem se s tobom,da su groblja opomena...

Drago mi je da si uspjela u svojim namjerama i ne preostaje drugo nego tvoj park andjela posjetiti.

Hvala sto si ovo podijelila sa nama i cestitam ti na upornosti...:)

upitate li se katkad, vi slatkorječivi..rečenice bez smisla i dubine ili jedna, barem jedna, koja pogađa u srž? makar bila i gruba.

Medo....očekivanja, htenja,želja sve to što donesemo sobom ...znaš ono...Toliko toga bi htjela još napraviti?

Danice, pridružio bih se Kori, i zaželio posjetiti Park anđela. Zar to mora biti patetično? Samo pitam.

Čineći lijepo sebi učinila si lijepo i za druge... jer tko god tamo pođe, dođe i prođe, osjetiti će ljubav u svemu... u obilju raznobojnog cjeća, u krošnjama obližnjeg drveća... Lijepo je uvijek lijepo . potiće na sjećanje i uspomene.

Biserna, ti si živi dokaz kako istina zvuči neuvjerljivije od izmišljotina... To plićahne osobe, koje nikad nisu doživjele ništa stvarno - ne zato jer im se nije dogodilo, nego jer se nisu usuđivale to proživljavati - nikad neće shvatiti.

Gradi i dalje... Svoje parkove, svoje cvijetnjake, svoje staze, svoj život. I uživaj u tome :-)))))))))))))))))))))))))

Zvezi , molim te nemoj...nije trenutak- nemoj sada ovdje ....molim te!

trenutak je.

uvijek.

bokić, bis.

Vega, pokušavam i vidjela si ide mi , ponekad ,kao danas ali se šutnem u guzu i ..krenem dalje:-)))

Ah, štaš, bis... Popizdičici je OVO život. I ne razumije da postoji i drugačije.

Sretni su ljudi koji nađu tzv. zrele sublimacije. Jer bol je bol, razorna je, jebiga, ako njenu silinu ne znaš pretočiti u nešto konstruktivno, nešto lijepo, nešto životvorno. A ti to znaš. Medo ne zna. Ali, s obzirom da (još) ne umire, možda i nauči :-)) Nažalost, za popizdičicu se ne bih nadala.

Ehej biserna, tvoj blog je i tvoja slika, slika koju sama uređuješ.... i zato odmah izbriši tu nakazu i njezine riječi... jer uzela si je pravo nepozvana amo doći, ne vodeći računa da je ljigava...Takve su i same sebi ružne...

Eto vidiš što je sadržaj njene svijesti... Šteta što je ovaj tvoj zapis uspjela pokvariti svojim ćorcima.

Nadam se da ćemo nagodinu šaponja i ja prošetati tvojim novim parkom. I izmaziti se (ja) s tvojim ovozemaljskim anđelima :-))

A ne bi bilo loše izgnjaviti i onog novog malog vražićka! ;-))

Zvezi ovo su uspemene i sječanja na moju malenu i mog pokojnog muža, nemoj ih prljati molim te, ne dozvoljavam.

Vragec mali je već razmažen , kaže mi sin da ganja labudove, a pao i u Dravu, a on za njim :-)))

Pa eto , mi smo tu , na poznatoj staroj adresi ...Vega , prevedi mi PRIJA.!?

Ma znam ja gdje ste vi, samo treba uskladiti smjer :-))

Prija ti je neki starinski izraz koji znači otprilike "prijateljica", a može i "rođakinja".

Aha, rođakinja mi nisi, to(rođake) ne mogu birat, prijateljce imat je super , ne branim se!

Zlatopičko, ti baš imaš lopatice kao da će ti svakog trena niknuti krilca :-))

Zvezi , ja sam mislila da smo si ti i ja neke virtualne "prijateljice" , ali ti provociraš.

Ma gle, biserna, ti i ja smo 97% različite (čak i svinja i čovjek imaju sličniji DNK nego ti i ja načine života i svjetonazore), ali u ovih 3% koji su nam podudarni, tu se zbilo sve bitno. I zato je sve drugo nebitno :-))

Di je Zlatna? A bila je.

hehe
odoh spavati
noć bis i vega

Ma ja bi smanjila na 60%...ali mi je stvarno ne bitno kad mi je lijepo i ugodno:-))))))))))

noć Zlatna:-)

U pravu si: socijalna kompatibilnost nam je 57%, a kao par smo još i bolje - 60%!!! Ti vrapca... ;-))

Ja sam uvijek u pravo kad kažem, bolje ne protiviti se , to je u onih 60%:-))))))))

Je, al ja zato kažem odlučno pa mi se nitko ne protivi (to je u onih 40%) ;-))

eto ti ga na kompromis koji je ponudila Iskrica , a nas dvije prihvačamo:-))))

Odoh ja , noććć svima:-)

Moram i ja, moj šapasti vražićak treba šetnju (smazao je sve ostatke patke od jučer, sad blaženo hrče, ali...!)). Noćka!

laku noć biserna

pročitala sam ovo sinoć...pa jutros...šta reći...ja koja uvik imam šta za reći...imam i sad...al nijedna rič neće tako jako pokazati divljenje koje sam osjetila...nijedna...naprosto je zapis van konkurencije...primjeren ovim danima...hvala ti :))