Laprdarij

"Ružičasti balon želja

Držim njegov končić u ruci, zaljubljeno gledam u njega.. I tražim kome ću ga prikvačiti.. U tom ružičastom balonu nalaze se sve moje želje, praktične i romantične.. sve zamišljene osobine (vrline) nekog mojeg voljenog..

Kad nađem dušu koja je dovoljno bezlična i statična da ne remeti ružičastost, prikvačim joj taj moj balončić.. pa opet gledam zaljubljeno samo u balončić. I zapravo me ne zanima ta duša koja se skriva iza balončića.. mogla bi samo pokvariti moje zamisli.. ali taj moj balončić - on je savršen..

Ponekad se nositelj balončića pobuni, htio bi da ga ipak pogledam takvog kakav uistinu jest... ali što će mi to? U mojem balončiću je ionako sve sadržano, godinama dotjerivano, ne treba ništa niti dodati, niti mijenjati..

Ako je pobuna prejaka, uzmem ružičasti balončić i odem tražiti dalje.."


Ovu pričicu sam napisala iz zezancije. Da bih neki dan shvatila kako je to zapravo velika istina. Upoznamo nekog - upoznavanje i nije dobra riječ, prije bi trebalo reći - saznamo da netko postoji i izmijenimo s njim neke riječi, registriramo ga. I neki vele - dogodi se kemija. Ono što se meni čini da se dogodi je uklapanje u nekakvu našu predodžbu o partneru kakvog želimo/trebamo. Što je bolje uklapanje, kemija je jača. Ma koja crna kemija, čista je to matematika, čisti proračun. Preklapanje matrica.

Digresija: Kolegica mi je ispričala jednu zgodu o kojoj sam dugo razmišljala. Ona je u sretnom braku oko 30 godina. Prije godinu i pol prijetio nam je svima otkaz. I reagirali smo različito. A ona je u svemu tome rekla da neće mužu reći to da joj prijeti otkaz jer će ga tako samo uzrujati. Tada sam skoro na rit pala!

E, sad, upoznavanje. Smrznula me je nedavna spoznaja da se mi u odnosima međusobno uopće ne poznamo. Niti m/ž odnosima, niti prijateljskim. A ono što me je još više smrznulo je da niti ne želimo nekoga upoznati. Smrznulo me je da nikog zapravo istinski ne zanima tko sam ja, kakva sam, s kojim se demonima borim, što volim, a iznad svega je nezanimljivo - kako se osjećam. Ono što je nekome zanimljivo kod mene je samo onaj dio koji se preklapa s nekakvom predodžbom o meni (ili bilo kojoj partnerici), koja naravno nema baš i neke dublje veze sa mnom. Onaj dio koji je ugodan i s kojim se osjećamo komotno. Onaj dio kojim rezoniramo s nekim. Sve ostalo je suvišno.. Ne daj Bože nekome podastrijeti neke svoje osobine koje se ne uklapaju u njegovu predodžbu, odmah nižeš minuse. Kome to treba? Samo kvari ružičastost balona...

Smrznula me je i spoznaja da niti mene uistinu ne zanima druga strana. Želim uzeti samo ono što mi paše, što njeguje moju iluziju, što ne ugrožava moj balončić. Želim se kretati unutar tog ugodnog prostora i ne zanima me pogled prema van. Zatvorite prozore i spustite rolete, dobro je kako je.. Ne želim upoznavati tuđi zmazani veš, izgled šmrklja, prdež, gljivice na nogama, ne želim znati za maštarije koje bi me povrijedile, niti za kojim komadima uzdiše..

Ja imam svoju iluziju, a on svoju. Ja živim u svojem svijetu, a on u svojemu. Imamo neke dodirne točke, mali presjek dvaju skupova (i to je dio iluzije), ali glavnina je odvojena. I dokle god se ta iluzija hrani, veza opstaje. Mi volimo samo svoj odraz u nekome, a ne njega/nju.

Nadalje, što manje otkrivamo o sebi, manje otpora izazivamo jer ne ugrožavamo ružičastost. Ne remetimo iluziju. I taj drugi je može nesmetano nadograđivati. Može nas oblikovati po svojoj želji i mjeri, bez otpora. (Zato je moja kolegica prešutjela mužu prijeteći otkaz. Što bi on s tom informacijom?? Ne treba mu..)

I upravo zbog toga su oni koje tek upoznajemo na početku jaaako zanimljiviji i obećavajući...

A oni koji se rasprostru - dosadni.

najiskrenija je ljubav samih prema sebi, sve si opraštamo i za sve pokazujemo razumijevanje.

Stari, da je barem tako! Kad bi svi sebi sve oprostili, sve bi bilo bajka..

Vidiš coco ja sam se smrzla od ovog tvog bloga...zato što je to tako ledeno i bez boja i bez mirisa.. ako stavri budeš tako posložila i tako živjela nikad više nećeš moć napisat priču o '' ružičastom balonu želja''... Meni se baš svidjela tvoja kokegica s posla, kad je rekla da neće reći mužu za otkaz da ga ne uzruja.. Vidiš , ona brine o njemu , voli ga, poznaje ga u dušu... što ne znači da mu ne bi rekla nikad , jer je to nemoguće..ali našla bi načina s veremenom da mu to kaže ..kad osjeti da je trenutak za to.. to ja zovem povezanosti i poznavanjem jedno drugog... i ona slobodno može zakačiti svoj ružičasti balon na njegov rever.. jer on njoj , preptostavljam, ispunjava te želje..