Laprdarij

Svaki dan bih skoro mogla napisati priču o razgovorima koje vodim za ručkom. Ili je to ekipa s kojom se valjam od smeha i natječemo se tko će ispričati veću gadariju da drugima zgadi jelo, ili je to moja učiteljica s kojom obrađujem životne teme.

Ajd, danas ću o ovim prvima.

Neki dan sam pričala društvu neke pokuse u kojima sam sudjelovala. Jedan od boljih bio je praćenje raspadanja ljudskog mesa. Uglavnom, pratili smo raspadanje mesa u svrhu određivanja starosti leša. E, sad, leš može trunuti i zimi i ljeti. Zimi je lakše jer to ide sporije, pa smo meso metnuli u frižider. A za ljeto smo metnuli meso u inkubator i grijali ga.. Uglavnom, svaki dan bismo uzorkovali komadić mesa plus ona tekućina koja nastane i analizirali da vidimo kako se mijenja sastav.

Sve je to ok. Ali svaki put kad sam otvorila onaj inkubator koji je glumio ljeto - e, to je bilo strašno! Takav adsmra da je teško opisat! Svi znamo kako smrdi lešina. I to kad je lešina udaljena ili mala, a smrdi naširoko. A ovo je kao da nos zapikneš u nju, uh! Nadisala sam se svakakvih smradova, ali ovo je bio nedvojbeno najgori. Na ljestvici od 1-10, taj smrad bi bio negdje 34.

Crve nismo analizirali..

Moja baka nije imala osjet njuha uopće. Rekla mi je da je to zato jer je sirotica predugo bila u blizini lešine i da taj smrad uništava njuh. I moj njuh je stradao, ali iz drugih razloga. Srećom. Kak je tek bilo onima kojima radi dobro??

Dobro , ostala si samo na njuhu.

čuj, to ti nije tako gadljivo, bolje ti je dok to pričaš uzei mrvicu kruha ili riže i prisnuti je prstom i rastegnuti po salveti uz konstataciju da si opet našla crva, vidjeti ćeš da ima klope koliko hočeš!

Hej, Medo, da, razum je sačuvan. Valjda.

Stari, ma ovi moji ne trzaju više na crve..

Da, i jetra mi je otišla. Zato nemrem pit.

Ponekad zavidim onima koji se mogu napit i sve zaboravit. Ili oduzet ne neki drugi način.

A sada zamisli ovo:
Dođeš u restoran i naručimo buncek sa svim onim pratećim oblizekima. Ili ga sami priredimo doma. Ali je to svinjče odraslo u tovu, na betonu i unutar mišića nogu, naročito na " bunceku" stvorili su se male gnojne kvržice. One su za svinje bezopasne ali su vrlo ukusne za jelo. I onda se hvalimo kakav smo divan ručak, ili večeru imali...
Kad vidim pečeni, dimstani, ili bilo kakav drugi buncek , uvijek vidim i kroz kožu vidim. Vidim te male gnojne žlijezde.
A ti?

Čuj, ja sam mislila da je to onaj fini saft od pečenja.. a ono pajcek ima gnojne prišteve.. Jel se taj gnoj pri pečenju skrutne ili rastopi?

Dobra ti je priča, kad bu nam pajcek za ručak, prodat ću im to. :))

Ne, ne otopi se. To te u ustima samo malo jače opeče. Teže se hladi. Ako baš prerežeš po toj žlijezdici, vidiš malo mirisne crvenkaste tekućine, a nije krv .

Eto, blog me kaznio. Sad sam išla otvoriti kutiju onih malih paradajza sinu za večeru, (oni koji koštaju 36 kn kila), a ono paradajzi smrde po lešini! Nemrem ih oprat! psmtr

Jedini lijek protiv toga je da zamisliš da je pajcek odrastao u klasičnom seoskom svinjcu gdje je drveni pod i slama. ili staviš naočale i gledaš u salatu pazeći na crve.

Od danas pričam samo stvari koje mirišiju po paradajzu

Medo, a kaj je s krmićima, ima i tam toga?

Hej, a kakav tek miris ima pokvarena zelena salata. Ali, bar vidiš da je pokvarena, trula.

Točno. A užasno smrde i pokvarene gljive, kao meso..

Coco, najprije najebu donji dijelovi nogu. Ako je svinja starija, ima i u butu. ( šunka, pršut ) Ne stignu se proširiti na krmiće, jer život pajceka nije toliko dug.

Šmrc, žalim za buncekima. Znači, i pršuti su ugroženi :( Ajd, krmići ostaju, odsad mlatim samo po krmićima

I ljudi koji su u životu puno stajali, isto imaju te krvžice...

Na znanje ljudožderima :)

Ma uvijek si možeš prodati iluziju da nije iz tova, i ne moraš gledati. Buncek je buncek.

Uh, telefon. Medo, ja ti pojma nemam koji pajcek je iz tova, koji nije.. Zapravo svi koje ja jedem su vjeorjatno iz tova.. Ali to je strašno koliko su daleko životinje od svojeg prirodnog okruženja. Uostalom, kao i ljudi. Moram ić, pozz