Laprdarij

Djetetov uspjeh u stjecanju osjećaja odvojenosti i povezanosti s majkom, ima temeljni utjecaj na sve njegove kasnije veze. Ako dijete ima sreću, bit će sposobno jasno razlikovati sebe od drugih ljudi, a ipak će se osjećati s njima povezano; imat će prilagodljive granice koje može po želji otvoriti ili zatvoriti. Dijete koje ima bolna iskustva rano u životu, osjećat će se ili odsječeno od osoba koje ga okružuju ili će se nastojati stopiti s njima, a da pritom ne zna gdje ono samo prestaje, a drugi počinju. Taj nedostatak čvrstih granica pojavit će se u braku kao problem.

Čak ako ste imali sreću i odrasli u sigurnoj, brižnoj okolini, ipak nosite nevidljive ožiljke iz djetinjstva, jer od trenutka kad ste rođeni, bili ste složeno, ovisno biće s beskrajnim potrebama. Freud nas je dobro opisao kao 'nezasitna bića'. I nema tih roditelja, bez obzira na to koliko bili predani, koji su sposobni posve zadovoljiti sve djetetove potrebe koje se mijenjaju..

Negdje u dobi od oko 18 mjeseci, dijete počinje spoznati svoje granice, gdje ono prestaje, a počinju drugi. To se zove faza 'autonomije i samostalnosti'. Tada dijete istražuje svijet izvan svog primarnog njegovatelja.

Mnoga su djeca frustrirana u tom presudnom razvojnom razdoblju. Neki imaju njegovatelja koji spriječava njihovu samostalnost. Majka ili otac su oni koji se mogu osjetiti nesigurno kad dijete nije na vidiku, a ne dijete. Iz nekog rzaloga, koji je ukorijenjen u roditeljevu djetinjstvu, roditelj ima potrebu da dijete ostane ovisno. Kad mala djevojčica odluta iz sobe, njezina nesigurna majka može je pozvati: "Ne idi u drugu sobu, možeš se ozlijediti" I dijete se poslušno vrati u majčino krilo. No ispod svoje poslušnosti, ona je uplašena. Njezin unutrašnji nagon za samostalnošću je spriječen. Boji se da će, ako uvijek dotrči natrag majci, biti zarobljena. Ostat će uvijek u zamci simbiotske zajednice.

Bez djetetove svijesti o tome, strah od "proždiranja" postaje glavni dio njegovog karaktera, i u kasnijim godinama postat će ono što se naziva 'samotnik', osoba koja nesvjesno gura druge od sebe. Drži druge na udaljenosti jer treba "mnogo prostora" oko sebe; to je osoba koja želi slobodu da odlazi i da se vraća kako želi; ne želi biti sputana niti jednim jedinim odnosom. Ispod te hladne vanjštine krije se dvogodišnja djevojčica (ili dječak) kojoj nisu dopustili da zadovolji prirodnu potrebu za samostalnošću. Kad uđe u brak, njezina potreba da bude zasebno biće naći će se na vrhu njezinog skrivenog popisa.

Nasuprot tome, neka djeca odrastu uz roditelje koji ih odgurnu kad ovi dotrče k njima po utjehu: "Odlazi, imam posla", "Igraj se svojim igračkama", "Ne vješaj se o mene".. Takvi roditelji nisu u stanju zadovoljiti nikakve potrebe osim svojih, i njihova djeca odrastu osjećajući se emocionalno napuštena. Konačno odrastu u nešto što se naziva 'stopljeni'.. To su ljudi koji imaju nezasitnu potrebu za bliskošću. Oni sve žele 'raditi zajedno'. Ako se netko ne pojavi u dogovoreno vrijeme, osjećaju se napušteni. Pomisao na rastanak ispunjava ih užasom. Žude za fizičkom naklonošću i uvjeravanjem, i uvijek imaju potrebu ostati u stalnom verbalnom kontaktu. Ispod tog prianjajućeg ponašanja nalazi se malo dijete koje više vremena želi provesti u majčinom krilu..

Neobično, ali stopljeni i samotni skloni su vezati se jedni s drugima, započinjući tako razdražujuću i iscrpljujući igru odbacivanja i privlačenja koja ne zadovoljava niti jedno od njih..

Zaključak: zaljubiti ste se jer je vaš mozak pobrkao vašeg partnera s vašim roditeljima. Vaš je mozak povjerovao da je našao pravog kandidata koji će ispraviti psihološku i emocionalnu štetu koju ste iskusili u djetinjstvu - ponavljanjem akcije, ponavljanjem starih povreda..

(c/p, Harville Hendrix. Vrijedi pročitati. On svojom imago terapijom nudi rješenje, za razliku od mnogih koji daju samo dijagnozu)

iz svega sam zaključila da djecu treba odmah pustiti da rade što žele, bez upozoravanja na stvarni svijet, a kad neupozoreni najebu, onda im pružiti utjehu..
(kolko se penezi zaradi pišući o odgoju djece..a nema dvoje jednake djece niti pravila u odgoju. nas je bilo troje djece istih roditelja istog odgoja, a posve smo različiti karakterom)

Pogni, tako ti to vidiš, ha?

Roditelji sjebu klince kako god okreneš.Ako ne odgojem, onda genetskim materijalom.Srećom, ostane im okolina koja može odraditi dobar posao.

ja to vidim ovak: kad mi klinac bio jako mali, onda sam se bojala da budem loša mama pa sam nabavila literature, pa sam tražila stručnu pomoć..i samo jedno znam..da sam ga odgajala onak kak je to napisano i kak to pričaju "stručnjaci za djecu" sad bi stručnjaci za velike imali fest puno posla..
Knjige se ipak izdaju sa jednom jedinom svrhom..da pisac zaradi nofce.. briga ga što će odgoj po njegovom stvoriti male idiote..

Ok. Ali tema nije odgoj. Nego prepoznati u svojem partneru povrede koje ga tjeraju da bude ovakav ili onakav. I pomoći mu.. Bilo bi lijepo i da on nama pomogne..

Pogni, jesi li ti 'stopljena' ili 'samotna'?

Ufufuf..to je nemoguće ukoliko je (kao što tvrdiš u pejstu) triger za aktivaciju njezinih/njegovih trauma u partneru.

Marta, pa upravo biramo partnera zato da nas trigerira (čitaj iscijeli)... samo trebamo toga biti svjesni

Da.Ali kao i kod svake bolesti-lijek prestaješ uzimati kad ozdraviš:)

To je famozno "prerastanje".

Riječ je o kroničnoj bolesti :)

Coco.. svaki partner ima povrede od prije koje si može dozvoliti..odnosno..koje mu ti dozvoliš.. Ako ga odrežeš u startu i postaviš jasno što želiš što ne želiš..radil bu ko urica..

Po mojem..kad netko odraste ,a nije blesav, može shvatiti svoje ponašanje i neka ga korigira.. Izgovore do devetog koljena ne priznam.
Glavno da mu medicina daje argumente izgovora i prebacivanje krivnje za svoje ponašanje..

a to što netko želi, netko ne želi brak..netko želi prijatelje..netko ne.. netko se voli vezati ..netko ne.. nisu krivi roditelji..kriva je nečija komocija..
Moj poznanik roditelje šalje u pičku materinu bez kompleksa.. a za sve se vadi ..jer su mu roditelj kao bili strogi. Kak strogi? pitah ga jednom prilikom..kad te ne hite iz kuće kad ih pičkaraš? onda zašuti..

Ne znam kaj ti reć, Pogni.

coco..čitah istraživanje zašto muškarci vole ženske grudi..
Rezultat:
Ženske grudi vole muškarci koje je majka dugo dojila..
Ženske grudi vole muškarci koje majka nije dojila, jer ih nije dojila..
Ženske grudi vole muškarci koji su odrasli bez prisutnosti majke..
:))
Makja je svakak kriva zašto muškarci vole žeske grudi..
Slično mi zvuči i tvoj blog..

Pogni, pa nemoj onda tu gubiti vrijeme.

Jesu li ljudi uopće svijesni da za kronične bolesti nema lijeka? Niti bude?

(jurim..još samo ovo..)
Kad sam upoznala bolju polovicu onda mi je napomenuo da je sin jedinac..
meni upitnici..
kao..razmažen je..
i što bi sad ja trebala?? briga me što si razmažen i sin jedinac..
onda njemu upitnici..
Nikad..baš nikad nisam analizirala odnose mog muškarca i njegove mame...

I često se čudim kad žene 40 plus nisu svjesne koliko su stare i ne postave se zrelo u muško ženskom odnosu..
ako do tada nisu naučile..to im roditelji sigurno nisu krivi..

Pogni, ipak te nekaj kopka, ha? Ali ni sama ne znaš kaj..

ako me nekaj kopka, vjeruj mi da uvijek znam što me kopka..
ne pušim niti te fore.."sigurno ti je nekaj a ne znaš kaj"..

A zakaj si se onda zalepila na moj blog? Ja sam već odavno shvatila da u tvojem životu ili je onak kak ti veliš ili nije nikak. Crno-bijelo. Ali nismo svi jednaki. Pa dozvoli da smo neki i drukčiji od tebe. I pusti nas nek budemo takvi kakvi jesmo. I, pliiiiz, nemoj mi držati predavanje svaki put. Ok?

kod takvih tekstova uvijek me začuđuje ta oštra polarizacija, a naročito sam nepovjerljiva kad se nude rješenja.

mogla bih prihvatit stopljene i samotne u psihosocijalno opisane kao gore s korjenima opisanim kao naprijed, ali mislim da je takvih mali postotak.

osim stopljenih i samotnih ima niz varijacija u plus, minus i između varijanti

iz vlastitog iskustva, mogla bi se složiti da su stopljeni i samotni skloni "vezati se jedni s drugima, započinjući tako razdražujuću i iscrpljujući igru odbacivanja i privlačenja koja ne zadovoljava niti jedno od njih"..
jer u drugačijoj vezi ni jedno od njih jednostavno ne zna funkcionirati..to je obrazac kojeg ako se i voljno uspiješ odreći, pa stvaraš vezu s osobom po novonaučenom ..jednostavno te nezadovoljava..nije to to..nisi to ti..i na koncu nezadovoljstvo prevlada i veza puca..

ili ..
veza puca..ali zbog nekog razloga ostaješ u njoj..i u svom nezadovoljstvu tražiš osobu iz prve varijante..
i eto ti trokuta..što je najčešći obrazac..a kojega nisi mogao steći u vrlo ranom djetinjstvu..

ono što mene zanima jest: zašto, pobogu, ljudi konačno ne preuzmu odgovornost za vlastita djela, umjesto da krivicu za svoje postupke, ukoliko je krenulo po zlu, svaljuju na sve druge osim na same sebe. u redu, slažem se da bi trebalo baciti svjetlo na obrazac koji se ponavlja godinama i slažem se, njegovo ishodište najčešće se nalazi u najranijem djetinjstvu.

ali opet, pogledaj fenomen stockholmskog sindroma! osobna priznanja zlostavljača da su imali takvo i takvo djetinjstvo samo su način negiranja odgovornosti za zlostavljanje. pokazujući suosjećanje za njihove priče, ne mijenjamo njihovo ponašanje i samo produžujemo vrijeme u kojem će zlostavljati nas ili pak neke druge.

s druge strane, ako reagiramo na isti način / vratimo istom mjerom, riskiramo da se upletemo u identičnu mrežu nerazumijevanja i nepoznavanja sebe i svijeta oko sebe u kojoj se nalaze oni.

ako se pak potpuno oglušimo, možemo li se uopće nazvati ljudima?

(u redu, možda sam otišla predaleko, ali u konačnici, mislim da pričamo o istom ´rotirajućem kotaču´.)

Dorica, a ja kad vidim ovakvo što "...a naročito sam nepovjerljiva kad se nude rješenja" , ne mogu ozbiljno shvatiti komentar dotičnog. Jer dotični unaprijed ima stav, a nije pročitao rješenje koje se nudi. Dakle, ne želi naučiti nešto novo.To se zove - zatvoreni um. Ili mu to nije potrebno u životu. Ali onda se na to ne osvrće.

Slažem se da su nijanse u pitanju, a krajnosti su navedene samo iz didaktičkih razloga, i nismo svi u svakom odnosu u jednakoj ulozi. Ali ako se ne nalaziš u teksu, ok.

Zanimljivo je da ste iščitali kako ja zagovaram prebacivanje odgovornosti na roditelje. Piše li to negdje u tekstu? Ponavljam, ako ste se prepoznali u tekstu, ok, ako niste, džabe ja tu u detalje... Ako se barem jedan/jedna prepoznao, super, i još k tome zamislio, wow. Ako nije, a kaj, ni prvi ni zadnji put.

Kako bilo, sretan Božić i nek vas čuvaju anđeli, vjerovali u njih ili ne :)

volim kad ljudi nečije mišljenje ne mogu shvatit ozbiljno..
znači da su u stanju donijeti svoje

ili jednostavno nisu u stanju
shvatiti