Muškarci i žene...i nešto između

Muškarce u svom život pamtim po mnogočemu prvom.

Prvom ljubavnom pismu ispod klupe, zataknutom u rasušenu pukotinu drvene daske. Nekoliko, nespretno napisanih stihova, sadržaja koji danas ostaje u osmijehu „bilo je nekad“.

Prvom, pravom poljupcu, o kojem sam i prije nego me dotaknuo nestrpljivo i žudno maštala, poskrivečki, smijuljeći se o njemu pričala, pogledavajući iza ramena, uokolo da li me netko, tko ne bi trebao, sluša. I čuje.

Prvim, ne baš nespretnim dodirima, a očekivala sam da budu upravo takvi, kao i moji. I rukom čvrsto stisnutom na njegovoj, uz „nemoj, netko će nas vidjeti“. A gladna sam i žedna bila nastavaka.

Prvom drhtaju tijela, mutnog pogleda, isprekidanog disanja i zaustavljenog uzdaha na pola puta do zagriženih usana, shvaćajući da je to bio moj prvi orgazam u nizu.

Prvoj promrzloj večeri, hladnim prstima obavijenim oko smotuljka kestena koji su odavno izgubili toplinu. I filmu koji je već počeo, a ja sam, i sebi i njemu davala fore još pet minuta. Još nekoliko novih pet minuta, ne priznajući da je uzalud, ne srameći se pogleda usputnih prolaznika, žurnih koraka, znajući da neće doći. Ne samo tada.

Prvim dvijema riječima, kad sam sebe njemu dala na dlanu. Pamtim po grču koji je nemilosrdno grebao po stjenkama želuca, plitkom, a istovremeno napornom disanju, čekajući reakciju, nešto, ako ništa drugom, onda barem pogled; mek i topao. Njegov.

Zamrznutim sivim očima nakon priznanja, ne baš pametnog, da ga više, odavno ne volim. I da nitko drugi ne postoji, a lagala sam skrivajući svoje, jer predobro me znao. I znao je kad je izgovoreno i milimetrima i miljama daleko od istine.

Prvi šamar pamtim. Onaj koji, čak i kad izblijedi, kao trag bridi danima poslije. A kad više ne boli, zaglavi negdje, i pojavi se ponovo; kad ne treba, kad ne znam kaj bih s njim, kad, ako i znam, ne znam kako.

I onda, jedno vrijeme nije ih bilo.
Nije bilo ni mene. Ostala sam razasuta posvuda, zagubljena i izgubljena u svojim odlukama, a za mnoge od njih, očima širom otvorenim, znala sam da ništa neće biti. Samo, kao podsjetnik ostali su blijedi prsti skvrčeni u fige.
Priznajem, nije me sram, vjerovala sam potrebito: u sutra, u slijedeći ponedjeljak, u idući prvi u mjesecu, u proljeće koje za mjesec dana počinje, jesen samo što nije, zadnji usamljeni Božić, u iduću godinu koja mora biti moja.
Nekoliko godina u nizu nisu bile. Jer nisam znala kako da budu. Jer sam zaboravila voljeti. Osjećati. A obećanja dana sama sebi marljivo sam gazila korak po korak.

Mario me je na sve to, zaboravljeno podsjetio. Još jednom, nakon polnoćke kad me je dopratio do ulaza. Davno me, nitko kao, on nije zagrlio. Raskopčavši kaput privinuo me uz sebe pružajući mi, a da ga nisam ni zatražila, svoju toplinu. Poljubio me je. Drugačije. I ovaj put je bilo prvi put. Njegov prvi.

Od prekjučer počela sam ponovo planirati. I željeti.

***

Meni se striček Mario baš sviđa. Smiješan je. Tak je velik, a ne zna reći r.
Mama mi je pričala o njemu. Ima isto jednu takvu curicu. Kao ja. Ali ne živi s njim. S mamom je. Budem je upoznala. Zove se Anja. Skoro ko ja.
Joj, jedva čekam sutra. Idem spavati. Pa će brže doći sutra. Kad se probudim, mama je rekla da ćemo ići do tete Renate.
Sad i ja imam Kitty. Samo je moja ljepša. I veća. Pokazat ću je Lari. I reći ću da mi je to kupio striček Mario.
Ma, ne vjerujem više u Djeda Mraza. Nisam mala. I znam reći r. Baš je smiješan.

I mama se je smijala. Samo je Matko bio ozbiljan.

***

Nemam pojma kaj je staroj trebalo da tog lika dofura doma. Umjesto da poslije klope zabrijem s ekipom, morao sam bedinati ono malo drečavo čudo od sister dok su stara i taj njen bili na misi. Znam da će mi tjedan dana dosađivati s tom, kak se zove, Kitty. Kinesko sranje. Ili neko slično.
A i stara, kaj ga je baš trebala na Badnjak pozvati? Kaj bi falilo da smo, k'o svake godine otkad je stari odjebal sve nas troje i odmaglil u nepoznato, bilo solo.
Ne pušim ja te njegove pizdarije i lajt fore. Ko da ne znam kaj 'oće. Stara je glupa ak' ne kuži.
Ak misli da bu mi se u dupe uvukel s godišnjom kartom za Medvešćak i da bum mu držal štangu, kad je stara u pitanju, zajebo se.
Ne zanima me ganjanje komada metala, gume, štogodveć, a istovremeno mi jaja smrznuta ko na klackalici.
Probat ću utopit kartu kad počne škola. Mog'o bi kupiti novi mob.
Jebote, ak' je htel ispast frajer, kaj mi ni nabavil za Sljeme, za VIP salon.

***

Cijeli mjesec tražio sam poklon za Karlu. Ime joj uopće ne paše. Pregrubo je. Kruto nekako. A ponekad tako plaho djeluje da me strah dodirnuti je.
Bježao sam od rastavljenih žena s vrećama za smeće u koje su potrpale svoju prošlosti, cunjale ih za sobom, nesvjesne da su svakom godinom sve veće i teže.
Nisam znao nositi se s tim. Jebi ga, što mogu kad ne znam, na priče o bivšim muževima, kretenima, ništa pametno reći, ili barem ono što se mene očekuje.
Ziher i moja o meni na isti način plete i brusi jezik.

Ponekad, ako mi je ne samo za oko koja zapela, reagirao sam baš kako je od mene očekivala. Jer nisam, kao, gad. Jer nisam kao ti, imenovani, njihovi bivši. Pa sam klimao glavom, uzdahnuo u pauzi, potvrđujući da kužim o čemu priča. A kurac moj sam znao, i istovremeno vrtio film u glavi, s kadrovima koje sam, na svu sreću samo ja vidio.
Ako mi se potrefilo, zajedno smo i odigrali svoje uloge. Najčešće kod mene.

S Karlom, sve je drugačije. I moram priznati, neplanirano.
Nakon 5 godina iskričarenja, obrisao sam profil. I ona.


Znao sam da ima klince. Sina i kćer.
Znao sam i da je drugačija od onih s kojima sam svašta i ništa dijelio. Sat-dva, vikend, koji mjesec. Furka na neobavezan seks, po mojim pravilima, a uspješno sam im uvalio kao da su njihova. Uvjeravanje bez nagovaranja išlo mi je od ruke. Da kažem od kurca? Pojebem, zaboravim i idem dalje. Bez puno priča.

A s Klarom sam pričao. Da, s njom sam pričao. I pričam.
O svom burazu koji je poginuo na Maslenici, a imao je nepunih 20. O starcima koje ni dan-danas njegova smrt manje ne reže. O drugom pogledu kroz prozor; nekad na 5 bunara, danas Katedrala u daljini, a Sava između.
Kao moja bivša i ja, svatko na svojoj strani, a Anja na pola puta.

Čudno. Karlina mala i moja, razlika samo u jednom slovu i 8 mjeseci.
Slučajnost? Postoji li?

Sjećam se, jednom mi je Klara pričala o glazbenoj kutiji koju je dobila na poklon. Odavno je prestala svirati.
Nadam se da joj se sviđa ova koju sam joj poklonio. I da kad čuje melodiju, misli na mene.

Link M. Carey – All I want for Christmas is you




A ja se nadam da će netko i od vas čuti melodiju, uhvatiti ritam, nečije korake, pa ruke, pogled.
I ljubav koja je, možda, tu negdje.

Sretni blagdani, vama i svima onima koje volite....
javno, tajno,
malo, puno,
dovoljno, previše,
ovako ili onako,
i baš, kako i koliko treba...

Ja bi iz ovog teksta napisala 10 postova :) Ali, dala si mi mislit. Je, svaki je bio prvi po nečemu, barem među prvih ... Spomenula si i šamar. Imam i ja jednog u zbirci, bilo je tad i nikad više. A velika ljubav, i pokraj njegove kuće sam jučer prošla. Da sam mu se dala šamarati, sad bih bila prebogata i u elitnom kvartu.

sretni blagdani i tebi meija
;)
..i srećom da imamo te male sitnice iz prošlosti..kojih ćemo se uvjek sjećati

Jutros smo nostalgični i čeznutljivi... :)
Ja ih pamtim po leđima.
I upravo dođoh staviti log o njima, njihovim leđima...

aaaaa Koko...sve ima svoju cijenu. neku doznamo naknadno, pa skužimo i da nije previše...a za neku kad je i prekasno

je Megi..bez njih smo siromašni...ma kako majušne bile ;)

zmajčice...idem čitati :)

ljubav je nesto lijepo ali istvremeno pravi budale od ljudi. vise ne znam sto da mislim o njoj. ai prestajem vjerovati u nju.

ma šta reći, sretan ti božić
daj da te zagrlim, ko nekad prvi zagrljaj

city....nema takvih razmišljanja u mojoj butigi....iako sam x puta bila (ljubavna) budala

si siguram da bi mogao bez nje?

brojček....evo...tu sam :)

grl,grl za dobar blog
ko će ako neće meija vratiti nas u dane ljubavi i sreće,
hvala

lijepo..:)
sve najbolje ti želim..:)

sory trenutak slabosti. nece se ponoviti

brojček...ma ljubav je, ma ljubav je...je...znaš i sam :)

Ane, hvala :)

city....nema ispričavanja na mom blogu...mogu samo ja lupati po prtsima :))

šala mala ;)

dal bih mogao bez ljubavi. mislim da bih. vec sam dugo bez nje i ok mi je. ali kad dodju praznici pozelim nekog kraj sebe. makar samo za razgovor gledanje telke i komentiranje. ne mora nista biti izmedju nas samo druzenje.

samo lupaj ako si ti u pitanju mogu izdrzati sve:-))))

kad će taj dan
kad će sve klare i karli
biti pozvani na gozbu iskrićersku,
kad će???

city, ali voliš....ljubav je sveobuhvatna....

koliko sam dugo bez nje mogu i dalje. kad sam in love izgaram alin se vise ne sjecam kad je to bilo zadnji put. starim.

ma daj....kad svjesno odbijaš ljubav, ima ljubavi još u tebi...samo treba netko da je odmota

mene je prvi put razdjevičila jedna beograđanka u rogoznici na plaži ispod borovine u sitne sate, dočekali smo zoru
njoj je bilo 17 meni 15 godina

ne vjerujem mozda ima. iskreno ne znam. a nakon toliko vremena cak me hvata mali strah od ljubavi.

dojdek, prvi put da sam onak fakat bila zaljubljenja, na rubu rezanja žila...u jednog Mišu iz BG....aaaaaaaaaaaa
ja 16, a on 26.... ;)

:))

city, želim ti u novoj da se zaljubiš, pamet izgubiš..pa kad ti se vrati, pamet mislim, da voliš, ljubiš..i da se nasmiješ sam sebi i ovome kaj si danas pisao ;)

idem ..... lijep vam nastavak dana ..čitamo se :)

sjećam se ove priče,
kad si ju prvi puta objavila

pozz, mei

i sretni ti blagdani

hvala ti. vidjecemo. ponedjeljak novi pocetak nova godina novi pocetak a sto mi je drugo preostalo. digni glavu i ravno naprijed jedino moram paziti na stokove i prometne znakove da ih ne pokupim:-)))))) pozzzz