Gdje je moje mjesto?

Pitao si me da li je moguće voditi ljubav bez dodira.  Nasmijala sam se čudnovatim smješkom,  i onim prezrivim osmjehom kao odgovorom na tvoje pitanje i onim prijaznim osmjehom , dragi moj, samo zato jer je to pitanje bilo tvoje.
 
Sjetila sam se onog starog vica kojeg si mi jednom pričao o Židovu kojeg pitaju zašto Židovi uvijek odgovaraju sa protupitanjem, a on im odgovora a zašto ne bi?
 
I odgovorila sam ti mojim svilenim protupitanjem, zar misliš da moja koža koja je tako  lijepa, tako nježna, ne zaslužuje dodire?  
 
Tužno si me pogledao, kao svaki puta kad bih se dotakla forme, a zanemarila sadržaj. Shvatih, dotakla sam se protupitanja, a zašto ne zanemarila.
 
Pa...može, rekla sam kao da se iskupljujem, može riječima.
 
Riječima....ponovio si nekoliko puta...može i riječima. A onda ti se na lice vratio osmjeh i to onaj zadovoljni osmjeh, onaj koji toliko volim i kojeg se toliko bojim. Jer njime kršiš sva moja kućna pravila. Znao si da necemo voditi ljubav samo rijecima, vec sa svim ostalim osim dodira. Tvoja me blizina sada opija.
 
Pričao si mi jednom o Modesti i Wiliju, o princezi i vitezu, o ljubavi bez dodira.  Zar je moguce da već na početku si znao....što mi od tebe treba.

neverbalna komunikacija pokrece sve:))zar ne?