Muškarci i žene...i nešto između

Mrak je gladno progutao dan. Popodnevni sati bili su bliži večernjim. Srijeda je prepolovila tjedan na dane poslije i prije vikenda.

A ja brojim korake. Još 10-tak mojih do crne vitičaste ograde od kovanog željeza na Lašćinskom dijelu Mirogoja. Pa onda na desno, prateći na istoj strani jablane u nizu, klupe između njih u pravilnim razmacima, izbjegavajući korijenje koje je i iznad zemlje pronašlo svoj kvrgav, vijugav put u asfaltu.

Zima mi je. Uvijek mi zimi ispucaju usne. I oči suzama proturječe hladnom zraku. Zaboravila sam šal. Podižem rub dolčevite prema bradi. Promrzlim prstima tražim gumbe, ali svi su spareni s rupicama na drugoj strani jakne. Prividno, rukama stisnutim oko tijela, dlanovima duboko uguranim ispod pazuha, guram zimu od sebe.

Moji i njegovi koraci u istom su ritmu; međusobno ni bliže, ni dalje jedni od drugih.
I pogledom ga pratim. Visok je. Viši od mene za glavu. Malo pognutih ramena, kao da ih tkanina kaputa težinom obavija više nego što ga ramena lakoćom mogu nositi.
Možda mi se čini da mu koraci nisu čvrsti, ali sigurni su u smjeru kretanja.
Zaustavio se u trećem proredu s lijeve strane, uz brezu koja se svojim granama turobno nadvila nad okomitom pločom od crnog mramora.

Šutimo oboje.
Njegov razlog ne znam. Meni je moj poznat - ne volim groblja. Ne volim tišinu koja govori rječitije od tisuće riječi zajedno, a mrzli zrak uz nju još više hladnoćom dodiruje.
Nekako, kao da ne želim ovdje biti, a opet, ne mičem se, ni u namjeri, a ni u želji da se okrenem i odem.
Negdje. Bilo gdje.

Uzdahnuo je.
Dvije ruže.
Gleda me. I ja njega. Ne znam da li vidimo isto. Nije ni važno. Ne danas.
Ali znam njegov slijedeći pokret, kao da sam ga već ranije vidjela; iz džepa izvadit će dvije lučice i pružit će mi da ih upalim.
Slučajno ćemo se dodirnuti, a dodir slučajan nikako neće biti. I neće biti nepoznat. Trenutni, preklopit će se s nekim prošlim, i budućim koji će, tko zna kad i gdje biti.

Skinula sam rukavice, prvo desnu, pa lijevu. Lagano, vršcima prstiju dotakla sam kamen koji mi je, bez odgode, odgovorio svojom glatkom hladnoćom.
Uklesana slova, zlatnom patinom obrubljena, poznata su mi.
Prepoznajem ih svaki put kad se, uz ime, potpisujem svojim prezimenom.

Da sam odrasla uz ljubav njegovih roditelja, da li bih bila drugačija? Bolja? Sretnija?

***
Probudila sam se ranije nego obično. Sanjala sam, noćas nešto. Ne sjećam se što, samo pamtim da mi je bilo zima, da sam bila negdje gdje nikad nisam bila. I latice razasute po zamrznutom tlu ostale su mi u sjećanju. Crvene, kao da su ružine.....

Netko se razbuđuje kavom. Ja čajem, obično zelenim s malo meda i limuna. Njena jutra počinju s kavom, bez mlijeka s dvije žličice šećera.

Volim nedjelje, s razlogom ili bez.

-Mama, tata nije umro, ostavio nas je, je l' da? Sanjala sam ga...

Prestala je kružiti žličicom po šalici. Zveckajući, odložila ju je pažljivo na rub tanjurića. Pogledala me je polako.
Bez riječi digla se od stola, zastala na pragu, na trenutak, kao da mi je nešto željela reć, ili mi se učinilo, i otišla iz kuhinje.

Nedorečenost za trajanja života, želje, snovi i život..Kao različiti cvijetovi u buketu, pa se divimo čas jednom, a zatim drugom.
Mnogi ZAŠTO ostaje za "nestalom" osobom,
Dirljiva priča , Mei, obavijena velom tajni, ali lijepa..neka dio tajne ostane u pričoj samoj, u tome je i čar života, prošlosti naše:-)