Muškarci i žene...i nešto između

Kaj god! Nemam je. Zvuči uvjerljivo, ha?
Kaj god! Imam je. O daaaaaaaaaaaaaaaa…..

A imam je uvijek kad mi je nekaj jako važno, čak neovisno o tome koliko sam sigurna da sam posao odradila kako treba, da nisam mogla bolje, jer to za mene ne vrijedi. Uvijek, baš uvijek, ako je samo o meni riječ i ako mi je nekaj bitno, mislim da sam mogla pinkicu bolje. Možda i drugačiji.
Vjerujem da se to moja zahtjevno-pedantna djevica gura u prvi plan, sklona perfekcionizmu, kontrolfrikasta, a cmoljava račica drhturi u kutu od eventualnih kritika i poskrivečki briše nos u rukav.
U stvari, ne žalim se, mada tako zvuči. S tremom u koljenima znam da je riječ o nečemu neprolaznom, ne tek toliko, usput odrađenom, bilo po inerciji ili obavezi. I onda kad prođe sve to, pa i trema odgmiže dalje od mene, mogu s guštom uživati.

A do tada?

Kažu da se na meni ne kuži, ali sam je itekako svjesna. Dovoljno da s čežnjom pogledavam da li su u blizini vrata s dva čarobna slova, da osjetim da mi knedla u grlu pokušava u oba smjera, a to znači i gore i dolje, pronaći svoj put, a put je uzak, stisnut tek toliko da je zamjetno prohodan. Pa još ako čujem glas koji kao da nije moj i jedva čekam da što prije završim započetu radnju, znam da me opako oprala.
Ne pomaže mi ni autosugestija, ni u kutu mozga svjesnost da sam napravila sve što sam planirala i na način na koji sam planirala, a bome ni uvjeravanja sa strane jer na njih gledam kao na solidarno-prijateljsku gestu razbijanja te moje faking treme.

I zato, odmah na početku sve okrenem na zeku. Ne skrivam tremu. Svima dam do znanja da bu mi glas možda, kažem možda vidljivo izdajničko hopsal, da bum zamuckivala, nakašljavanjem pokušavala eliminirati grebanje u grlu, šutala nogom kamenčiće po podu, tražila po tom istom podu mrave i brojenjem ih postrojavala. I odmah mi lakše.

Kažu da su naši demoni manji kad se s njima suočimo, pa ih pokušamo, ak niš' drugo, s vremena na vrijeme opaliti nogom u dupe.
valjda vrijedi i za tremu.....

A kaj ako ih nismo svjesni?
Ili jesmo, a ignoriramo ih? Pravimo se da će jednog dana proći mimo nas i skrenuti na prvom semaforu suprotno od nas?

E, tek onda je frka, kaj ne?

I znam, vama je trema nepoznat pojam :)
Ha?
Je?

Oj tremo, tremo...ime ti je nesigurnost (meni je to drugo ime takodjer)

nesigurnosti ima više vrsta :)

jel se od treme ukakaš,najbolje ti je nositi pelene

kad znaš d imaš pelene ,manje će te biti straj itreme

dojdek, još je uvijek uspijem kontrolirati, pa i nus produkte treme, tak da ti ipak hvala na savjetu :)))

ma ja sam cijepljen protiv treme,jebe me se kakav je ishod bilo čega a pogotovo pišljivih sastanaka
a još pod uvjetom da on mene triba a ne ja njega

ma da?
a kaj ako ti je nekaj jako važno? isto si flegma?

dam sve od sebe,čak i mignem potpiši to(mater ti jebem haha)

svatko ima svoje metode. bitno da su uspješne :)

mislim da je odluka donešena i prije sastanka

pogotovo ako je neki natječaj ,a sad je pitanje kakvog je tipa bio tvoj sastanak

ma ne mislim na niš konkretno....onak općenito, a da je nama (meni) važno

http://youtu.be/diYAc7gB-0A

je Željko.....naknadno, kad trema odradi svoj krug :))

trema je neminovna u svakom čovjeku

vuče, kak ti s njom?

meija ..meni vele da sam poker face
međutim trema uvijek postoji ...

ono, titra u tebi, ha? nekak mi to jako poznato :))
ali ja se i sprdam s njom. bolje da svima dam do znanja da mi je želudac u čvoru, nego da sami primijete :p