Laprdarij

Iz ranog djetinjstva imam romanitčne, crno-bijele fotke. Moji su kupili fotić da me mogu slikati, i bome slikali su me. Nema tih slika malo, deseci, možda i stotine filmova. Tata je sam opremio fotolab i doma je razvijao i filmove i slike. A sad je većina slika samo u negativu, jer su se pozitivi potepli. Ni lab više nije u funkciji. Iako imam sve potrebno.

Fotke u boji krenule su negdje sredinom žezdesetih. Tu je tatek bio vani pa nemam baš toliko slika, iako se ne moram posramit. I tu su negativi na broju, a pozitivi tko zna gdje. Imam jedan album s 30-tak fotki, sve ostalo je podijeljeno.

Prvi samo moj fotić kupujem si negdje sa 16 godina, trebao mu je svjetlomjer odvojeno. Slikam, razvijam, hrpa negativa i pozitiva, ali na njima malo bitnih i suvislih stvari. Fotić je stradao u jednoj špilji, pao mi je u mulj. Rastavili smo ga da ćemo ga čistiti i popravljati, ali je ostao u dijelovima godinama. Niš od njega.

S 25 mijenjam jednu dobru gitaru za Yashicu 6x6. Prekrasan fotić. S njom je svaka slika bila - uuuh! Morala sam kupiti drugi aparat za povećavanje za te široke filmove. Imala sam je svega par godina jer sam ju posudila jednom prijatelju, a taj se napio i negdje zaboravio aparat, ili su mu ga ukrali. Ili ga je prodao. Valjda nije. I nije mi ga kompenzirao..

Jako mi je dragi bio jedan mali Minox. Kupila sam ga u GB negdje s 30. E, kakve je taj slike davao! Te boje! Ne kužim kakva je to optika koja daje takve boje! Kakav god sam film stavila unutra, slike - mrak! Danas gledam te slike - to je nevjerojatno koja kvaliteta! No, i taj nije bio dugo sa mnom, on je na dnu mora negdje između Vira i Paga.

Sljedeći je bio nekakav idiot, kako su ih nazivali, onaj kojem ne možeš podešavati parametre, samo stiskaš gumb. Loš aparat, loše slike, ali s njim sam brdo slika napravila, jer mi ga nije bilo žao.

Zaboravila sam reći - od tate sam naslijedila jednu klasičnu Minoltu, i taj daje mrak slike, ali je mrcina ogromna i teška. S njim je dobro kad idem samo fotkati, ali kad sam u nekoj akciji samo mi smeta. I dok ga izvadim već situacija prođe.

I tako sam zaključila - hoću aparat kojeg mi nije žao, a daje dobre fotke. Jer sam često u muvingu i aparat mi je potrošna roba. I mora biti malen da mi je pri ruci.

Pojavili se digitalni aparati. Malo mi je bed kaj tam kam idem obično nema struje, a prvi aparati su pili struju kao ludi. Pa sam još uvijek vukla klasiku za sobom.

A sad koristim samo digitalni. Stare negative držim u jednoj velikoj kartonskoj kutiji, u registratorima.. A digitalne slike su postale problem. Pržim ih na CD-ove, ali i tih CD-ova se već namnožilo. A onda tu i tamo snimim neki filmić, pak više ni ne stane na CD. Ok, ajmo na DVD. Pa nekakve kartice. Sve je tješnje.

Sva sretna pronašla sam rješenje za svoje probleme pohranjivanja. Skladišni prostor je skup - doma. Zato sam sve prebacila na internet, u Google-fotke. I preporodila se! Osim toga, mogu šerati te fotke, ili skidati ih po potrebi. Nisam samo fotke prebacila u google, nego i sve svoje dokumente. Neki su zaštićeni, ali većina nije. Zapravo, cijeli moj privatni ured mi je na googleu. I do toga mogu s bilo kojeg mjesta. Uz smartphone :)

Jedan mi je prijatelj rekao: pa na taj način svi mogu do tvojih dokumenata i fotki. Da, i? Ako nemaju pametnijeg posla, nek izvole. A ako je nešto baš samo za moje oči, onda ne ide na internet, ali toga gotovo i nema. Zapravo - nema.

Kad pomislim na google i sve te podatke u digitalnom obliku, sjetim se kako smo iz povijesti spominjali - cijela civilizacija je nestala.. Tak si i ja zamišljam - dogodi se nekakva magnetna oluja, prođe blizu zemlje neki asteroid s puno željeza recimo, i svi naši digitalni podaci - nestanu. CD-ovi bi trebali preživjeti, to nije magnetni zapis. No, ostat će uglavnom samo hard-kopije.. I ono zapisano u našem sjećanju :)

imam jedan svoj digitalni, još ga ne koristim..nisam još oplakala svoju practicu..))) o ja te tako dobro razumijem dok pričaš o tim fotićima, samo što nisam na žalost imala takav arsenal:)

To zvuči kao arsenal, ali kad to metnemo u vremenske okvire od cca 50 godina, onda ispada po jedan aparat u 10 godina, što i nije neka gustoća :)

Ne kužim zakaj, ali imala sam velik otpor prema snimanju vlastite djece. Fotke još kako tako, ali film ni u ludilu. Ni dan-danas ih ne volim snimati, iako pomalo popuštam. Kao da ih oštećujem na taj način, nije mi baš jasan taj osjećaj... Ali zato mi je sin lud za filmićima i već je napravio hrpu njih, eto ih na youtubeu

A od onog za kojim sam najviše patila, desetak i više godina, imam samo jednu sliku. Uglavnom, od svakog partnera imam samo po jednu sliku - koju sam sama naslikala. I prema tome imam otpor. Kao da se nešto troši snimanjem..

sve te nove tehnologije volim, koristim, respektiram,
ali postoji nekakav žal za fotografijama na papiru, klasičnim... teški, debeli fotoalbumi
to mi jedino nekako nedostaje

I čudan mi je osjećaj gledati vlastite slike ili slike mojih bližnjih. Nekakva zbrka mi je u glavi. Jer se miješaju vremena, situacije, moja dob, sve je nekako zbrčkano.. Volim fotkati, ali ne volim gledati te fotke s većeg vremenskog razmaka.

Da, Petra :) Meni je lijepo vidjeti fotke uokvirene na zidu, s facama, one kod fotografa napravljene :) A nemam niti jednu doma..

fotke ćemo u budućnosti gledati samo po galerijama,
ali to će biti neke umjetničke,
obiteljske više ne, onako, kad se svi posebno spreme za slikanje, poredaju, zauzmu poze,
ceremonija slikanja, to je nestalo

i još nešto je produkt digitalizacije
imamo nevjerijatan broj fotografija, samo se množe,
a nekad se znalo, čak pamtilo sve fotografije i tko je na njima i kad su slikane i u kojem albumu su, kakve korice albuma...
sad je sve to zabilježeno, ali ne u našoj memoriji
malo smo osiromašeni za taj dio

samo sam se raspisala o slikama, ali kad je to digitalno doba tako sveobuhvatno, promrežilo nam živote i teško je o svemu pa najbolje onda ovako parcijalno...

Baš iz tog razloga što nestaju prave slike, otišli smo k fotografu da mi uslika djecu onako po fotografski. I tu smo sliku poklonili dedi koji ju je stavio na zid :)

Potrudila sam se svakom članu familije napraviti album.. što otprilike izgleda od djeteta..za svaki važniji događaj nekoliko slika (rođendani, razredne slike..), isto tako i za starce..i za sebe.. Viškovi slika složeni su u - kutijama za cipele..
Meni zanimljivo vidjeti mene kroz prostor i vrijeme..od boje kose do svega ostalog....