Laprdarij

Danas smo imali sastanak. Ma, imamo svaki dan barem jedan. Ok, danas sam bila nekako posebno raspoložena na sastanku. Otvorena, bi se reklo. Otvorenih antena. Tak, došlo mi je.

Bio je sastanak o tome kako su nam rokovi kratki i što sve moramo napraviti u tim rokovima. Ništa novo. E, sad, promatram ja ljude kako reagiraju u takvim situacijama. Okrećem antene i hvatam. Neki poput mene vole adrenalin, meni super ako je napeto. Što napetije, to bolje. Što me jače stišču, ja bolje funkcioniram. Paše mi presing, i ako ga nemam, sama ga izmislim. Zato i radim poslove koje radim. Na prijašnjem poslu mi je bila prava napetost koju fakat povremeno teško podnose i najgori adrenalinci, a na ovom mi je pomalo smiješno oko čega se ljudi uzrujavaju, ali oni ne znaju za gore pa im je i ovo previše. Ok. I sad je recimo porasla temperatura na poslu onako kako meni paše.

Ali gledam druge. Neki su poput mene, manjina. Mi uživamo! A većina ne kuži kaj se događa, još uvijek misle da imaju vremena i da nije gusto. To su oni s glavom u pijesku, koji odu na bolovanje ako im je prenapeto. Gledam kako većina teško podnosi promjene. I teško mijenja svoj način rada. Vjerojatno je to normalno. Meni brzina nije neki faktor, mogu ubrzati koliko treba. Nije mi niti promjena, uvođenje nečeg novog problem. Dapače, ne mogu dvaput napraviti jednu stvar na jednaki način. Svaki put moram nešto promijeniti.

A najzaniljiviji su mi danas bili dvoje koji su izbačeni iz ravnotežnog položaja, ali nisu još zauzeli novi. I vidim u njima strah, veliki strah. Oni osjećaju da ih nosi, ali ne znaju kamo. Osjećaju da se nešto događa (za razliku od onih spavača), ali ne kuže kaj sad treba.. E, takvi napadaju. Pola sastanka su to dvoje napadali nas koji uživamo, te zašto ovo, te kako ono, te se nešto ne može, te je komplicirano... ma dajte! Gledam, i taj njihov strah me je zapahnuo punom silinom.

A budući da posao treba odraditi i da svi o tome ovisimo, razmišljam kako pomoći takvim ljudima. Jer je najlakše uhvatiti se s njima u klinč argumentima. Ali oni ne čuju. Obloženi su debelim ljepljivim slojem straha kroz koji ništa ne prolazi. Oni mlate lijevo i desno, izmiču se, a zapravo lutaju. Izbačeni su iz komforne zone. S ljudima u takvom stanju ništa se ne može.

Pa sam odlučila: sutra kad se talog smiri otići ću do njih i polagano im bez tenzija objasniti ono što danas nikako ne bi čuli.

Smiješne su mi ove slike koje putuju, i svaki drugi ima ispruženu ruku nekamo prema nama, u kojoj vjerojatno ima fotić, mobitel.

E, da, to dvoje se sjeidli na suprotnim stranama dvorane, i inače rijetko razgovaraju. ALi su na ovom sastanku bili potpuno jednaki, u jednakom stanju. I kad je završio sastanak, vukla sam se nešto, i vidim njih dvoje kako udaljeni živo razgovaraju.. Jednostavno su se morali zalijepiti od toliko jednakog ljepila oko njih.

A to ljepilo... Koji put upoznam nekog i ne mogu a da ga ne povežem s nekim kog već poznam otprije. I što se dogodi - da taj već naravno pozna tu osobu, ili da će je uskoro upoznati.

Znaš kaj, ima ljudi koji ne mogu funkcionirati pod pressingom, odnosno, ukoče se...ali, takvi smo, nije to nešto loše, možda smo dobri u nečem drugom

Normalno, juicy, zato i postoje različita zanimanja i različita radna mjesta. I radnom mjestu se treba prilagoditi.

To kao da imaš liječnika na hitnoj koji je spor i lijen. To jednostavno ne ide.

ovo je mene naucio moj sef .. posao se treba odradit kako spada ,na vrijeme , u roku .. nema pogovora , nema kikseva ... , a sve oatalo vrijeme je vase ... ne napravite tako .. pokupite se sami !

Točno, BW. Sreća je ako imaš neki posao za koji znaš koliko traje i što sve trebaš napraviti. Moj je tu malo triki jer ne znamo kako će nam ići i u kojem smjeru, pa tim više moramo zapeti duplo.

al , opet svatko zna sta mora ...

Moramo biti jako fleksibilni, odbaciti nešto ako ne ide. A ljudi se vežu pa im je teško odustati, i tak..

u poslu nema vezanja .. poaso je posao ..

BW, da, svatko zna koji je njegov dio odgovornosti. I što treba biti konačni rezultat. Posao je istraživački i to je bed kaj nikad ne znaš hoćeš li nešto dobiti ili ne, i na koji put ćeš dospijeti. Ali ako daš sve od sebe onda barem mirno spavaš- E, sad, to 'sve od sebe' je jako različito.

Sad bi vama dalmatinac prica o poslu al necu, jer tko ce mi virovat da postoji dalmatinac koji rad e :-)

Koki, nije danas lako naći i jedan posao, pa da ga možeš tražiti po sebi...ljudi se trude, koliko mogu...ja se znam uspaničiti, prvi čas, ali brzo dođem k sebi i onda sam najhladniji mozak na svijetu...a znam i dobro heklati

Tim više, Juicy, što je teško naći posao, a lako ga je izgubiti. A ljudi se kod ponašaju kao da će imati posao do penzije, ne mijenjaju svoje stogodišnje navike, još one iz socijalizma. PA ne velim da se treba tresti nad poslom, ali mrdnuti dupe i barem tih 8 sati koliko je na poslu odraditi i misliti na posao..

Jarče, pa svi mi vidimo da ti vrijedno prodaješ maslinovo ulje :)

Nemamo pauze za kave, čaj pijem usput dok delam. Tam gdje smijem piti. Pauza za ručak pol sata, i to je to. Koji put sendvič jedem u letu jer ne stignem ručati. Koje novine, koja iskrica..

Naravno, i ja kad odrzavam poslovni sastanak, pozovem jarca, magarca, masklin, motiku, frezu, trimer, izdam zadatke i svi bezpogovorno slusaju osim jarca, taj uvik nesto grinta,kuka i izvlaci se e.

Samo im ti Coco nemoj ništ objašnjavati.
Adrenalinac sam i cijeli život sam vezana za rokove. I dodatne rokove. I "kak se kome sprdne" rokove. U 30 godina staža nemam dana bolovanja.
Ali sam nekoliko puta uzela torbu i otišla doma uz "jebite se"
Kad netko misli da si svemoguć i "ti ćeš to brzo" ugovori nešto (a nije trebao) što niti stoka ne može odraditi.

Osim toga, u cjelokupnom projektu gdje svatko odrađuje svoj dio posla, uvijek nekom pripadne lavovovski dio- njemu je rok kratak, a onom tko ima manji dio- njemu je samo adrenalinski.
a netko ima i doma obveze pa ne može samo o poslu.

Onaj kome je rok stvarno kratak, ako zna raditi svoj posao, prigovor na kratak rok nije strah. Nije niti izbacivanje iz centra. Ima pravo na prigovor- ako je realan.
A budale adrenalinci, ako adrenalin ne mogu naći nigdje drugdje neka skaču banđi.