Muškarci i žene...i nešto između

Kažu, bit će kiše cijeli ovaj tjedan.
Meni svejedno. Volim kišu. Čuti je i osjetiti. Umiri me. Svojim ritmom preuzme moj.

Rekao je jučer da me ne poznaje, da štošta o meni ne zna. Ni ja njega ne znam. Pokušavam ga otkriti, ali uvijek povuče pokrivač na svoju stranu, dovoljno brzo i spretno da ni ne primijetim na vrijeme njegov pokret.
Tek kasnije skužim da na moje pitanje nije odgovorio. Ili je majstorski zarotirao uloge i odgovorio protupitanjem čekajući moju reakciju. I činilo se u tom trenutku kao da ništa važnije ne postoji, ni prije, ni poslije upitnika.
A postoji.
Kao, da li me je namjeravao poljubiti kad smo se vidjeli na kavi, a ja sam namjerno ispruženom rukom odredila udaljenost između njega i sebe, svjesna svog pokreta u kojem se između prstiju zapleo strah neizvjesnosti i očekivanja, mojih, ne i njegovih.
Možda se i inače ljubi, više obrazima nego usnama. Tek tako. Usput. Nevažno za sat vremena ili sutradan, a dan iza više ni kao mogućnosti neće postojati. Zaboravit će, ali ne i ja.

A da me je poljubio, danas na pola puta između kiše i sunca razmišljala bih tko zna o čemu.
Možda o njemu. Sebi. Nama. O rubu koji je sklizak i oštar istovremeno, i ovisno o slijedećem koraku kao podsjetnik osjetila bih jedno od tog dvoje urezano u tabane, čak i hodajući po ravnoj površini čvrsto priljubljenih stopala, usmjerenog pogleda i ravnomjernog disanja.
Brojala bih minute kao sate. Četvrtine spajala u polovice, polovice u cjeline.
Brisala marljivo tragove, vidljive i nevidljive.
Strugala sa sebe dodire jednih ruku da za druge napravim mjesta.
Šutjela kad bih trebala nešto reći. Viškom riječi prekrivala šutnju.
U mraku gledala. Danju žmirila.

A možda bih po tom istom rubu uspješno žonglirala, pridržavajući jednom rukom šareni suncobran, a drugom jednostavno održavala ravnotežu nekoliko metara iznad zemlje. I korak bi mi bio lak, kao da bosonoga hodam travom namjerno izbjegavajući srećonoše s 4 lista jer možda će mi ipak jedna od njih trebati.
Minute bi bile samo minute, a sati 60 njih u nizu.
Šutjela bih kad bi tišina bila potrebna, pričala kad bi bila suvišna.
Noću bih spavala. Danju bila budna.

Možda bih, tko zna što. Jedno ili drugo. Možda i treće, nešto o čemu danas, pred kišu ni ne razmišljam.
Pa bih iznenadila samu sebe. I njega. Da ga poljubim prva....

Ma šta poljubit, nego skočit na njega i pjevat mu marseljezu na uho...
:)

kaj, to je tvoje metoda osvajanja? :P

a ispod užeta, čeka on,raširenih ruku, da ublaži pad :)
pitanje: koliko mu je snažan zagrljaj?
hoćeš li se naći na tlu ili biti sigurna i zaštićena?
(hm, pitanja dva:)

bok, mei :)

Ne moja, mei, nego bih ja na to pao samo tako! :)))))

ojla Tildo :)

red bull? :))

Win, a a ja sam mislila da je ipak No. 1 Bratec Martin za tebe

;)

da mi je samo bilo red bulla kad mi je trebalo.... ;)))
ali.... zar prave muške ruke nisu privlačnije? :)
s naglaskom na prave :)

Ah, bratec martin me momentalno nagna da počnem pratit u kanonu, a to se već onda računa ko predigra. :)))

je...prave koje znaju kaj će s njima, kad treba i kako treba, bez uputa za rukovanje ;)

tak je :)

Win, a kaj to ne ide tak?
pa onda...

kad si "sretan potapšaj.......... " :))))

Meija, sram te bilo, to je već čista pornografija. :)))

kaj, kaj?

(u nevjerici širim oči.....)

:P

ej .... pozz tebi :)))))

malo sam okasnio da te uhvatim online pa ovak .... imas pozdrave od Jacka i jos je par stvarcica napisao sto nije za blog(nis znacajno al ne moraju to svi znati) pa reko ak oces da ti pejstam njegov mail da mi das neku adresu na pvt pa da posaljem ..... mislim nije uvjet to sam ak oces

joj, pa ak ne piše na blogu, kao da se nije ni dogodilo. uostalom znaš kak to tu već ide :))

(zezam se! :)

još jedna jako dobra priča :))
lijepi pozdrav....