Poziv

Pustinjski vjetar nosio je pijesak u oči, ali maloj Ružici nije nimalo smetao. Bila je očarana pogledom na dolinu kraljeva i sucem okupane piramide.
A tek deve ... sedmogodišnjoj djevojčici, jednoj iz mora izbjeglica pristiglih te godine u El Shatt, bile su najčudesnija pojava.
Djeca pamte lijepe stvari, a ignoriraju rat, bolesti i glad.

Pričaju ljudi da je kao djevojka bila tipična vaga ... atraktivna, omiljena u društvu i vrlo komunikativna.
Kod Ružice je u braku važila "treća sreća" ... prvi brak, mladenački hir nije dugo potrajao.
Drugog supruga pomorca odnio je rak ... tek je treći brak s jedanaest godina mlađim muškarcem, bio pogodak u sridu.
Rodila mu je dva sina, prvog u jeku epidemije Variole Vere, a drugog dvije godine kasnije.

I ovo je dovoljan pokazatelj koliko je kao osoba bila izvanredna, a nemam želje za dalje pisanje romana.
Bog je odlučio pozvati moju mamu Ružicu k sebi 28. 05.
Iako sam vizualizirao i analizirao moguće ishode, baš nisam zamišljao ovakav tekst ... ne znam zašto ga i pišem.
Ustvari znam ... bar mali trag, da je postojala, jednom, negdje, kutak gdje mogu istresti sve što mi je na duši.
Ali, vreća je prazna, potpuno ... ova večer konačno donosi mir ... telefoni su utihnuli, ljudi otišli ... i to je to.
Dosta mi je pažnje, iako znam da suosjećate, bez riječi i komentara ...

01.06.2012. u 2:54   |   Prijavi nepoćudni blog