Laprdarij

Najviše bih voljela imati kućnog ljubimca - pticu. Eto, volim ptice. Volim i mačke. Ali gledajući ptice osjećam da i ja mogu poletjeti. Doduše, volim gledati i ribe. Opčinjena sam ribama. Satima mogu buljiti u njih kako miču perajama, i klize kroz vodu. Ali ne mogu održavati akvarij onako kako bih htjela. Pa sam izabrala ptice jer sam s njima najmobilnija.

Imala sam nekoliko ptica, uglavnom papiga. Ove koje sad imam su opet drukčije, imaju neke nove fore. Upoznajemo se iz dana u dan.

A kako ptice moraju letjeti, često ih puštam. Pa je ponekad problem vratiti ih natrag. Jednog sam prijašnjeg papagaja naučila na odgojni štap, tako sam ga zvala. Kad bih uzela taj štap u ruke, on je znao da mora u krletku. I često bi se bunio, ali je ipak otišao. Jer je znao je da ću ga opet pustiti van. I to koliko ih često puštam van ovisi i o tome koliko ih lako spremim natrag.

A ovi sadašnji su posebni po tome što idu za mnom. Točnije, za nama. Vole društvo. Ponekad sami odu u krletku, ali nisam kužila zašto. Jedno je vrijeme palilo da im u krletku metnem bar (onu žitaricu), pa bi je oni snimili i uđu. No, ne pali uvijek. Trebalo mi je vremena da skužim da odu u krletku onda kad mi krenemo - jesti. Jer je stol blizu krletke, a kako oni vole biti blizu i oponašaju ono što mi radimo, tako kad mi jedemo, i njima zakruli. I to pali! A onda sam skužila da niti ne moram jesti nego se sjednem blizu krletke, recimo uzmem mob u ruke, i eto njih. Ušetaju. Ako odem iz prostorije u kojoj su, oni sjednu na vrata i saginju glave vireći za mnom.

A jednu večer su mi bili slatki! Pustila sam ih van predvečer jer je ženka prhala po krletki, letjelo joj se. I došlo vrijeme spavanja, a oni neće. Tad još nisam kužila to sa sjedenjem pokraj krletke. Probala sam ih nagovoriti, no ništa. A sve će mi zasrat do jutra. Da toliko ne seru bili bi još slađi. Pak sam se uzrujala na dvije sekunde, a onda si pomislim, pa nek prenoće vani. Ostavit ću upaljenu malu lampicu da se ne skrše ako se preplaše. A ujutro ću pobrisati kakice.

Ostavila sam ih na karniši i legla. Kad ubrzo nakon mog lijeganja čujem let, i eto njih dvoje na slici iznad moje glave. Uz slabu svjetlost došli su na sliku, i ušuškali se. E, ali ja baš i ne bih da mi kakaju po glavi pa upalim veliko svjetlo i potjeram ih na karnišu. Legnem, ostavim malu lampicu, a ono klep-klep i eto njih opet iznad moje glave. Sad su mi se smilili, žele biti pokraj mene :) Hja, pak sam prostrla novine ispod njihovih riti da umanjim noćnu štetu.

I tako smo dočekali jutro. Uz povremeni bup.

(A obožavaju survivor jer valjda čuju nekakve papige u pozadini i počnu ih dozivati :)

ja imam dva kanarinca:-)))9

Kanarinci pjevaju, uh :) Ja sam nekad imala štigleca, davno, davno, kako bi taj pjevao!

daaaa...pjesma od ranog jutra

Ove mi papige znaju urlati bez veze, tad mi idu na živce, pogotovo mužjak. Oni prije nisu to radili. Moram skužiti zakaj se tak dere, uha probije.

Sad slušam ptičice tu na balkonu kod sebe, snimit ću to i metnuti na youtube.. Zvukovi Borongaja

to je njihova špreha

Borongaj je raj za ptice

Pa kad je gaj :) Sad je najglasniji kos, a po noći imamo ćuka.. Jednu sam večer šetala i došla blizu ćuka, nisam bila svjesna kako je to glasna ptica! Blizu je gotovo neugodan.

A raj je i za ljude :) Naravno, za one koji vole takve zvukove

ja se drzim one stare...ko ne voli zivotinje ne voli ni ljude

Da... samo je životinje puno lakše voljeti.. ovdje u mojem kvartu neki više vole životinje nego djecu. Tužno

da..slažem se...tužno

Kao klinac sam hvatao štiglece (kuhanje imele da bi se dobio lijepak, ljepljive grančice na livade pune čičaka koje oni vole...)
Puno godina kasnije, netko mi je rekao da je njihovo pjevanje - vapaj čežnje za slobodom.
Nikad više nakon toga nisam bio u stanju imati pticu.

Tako je vjerojatno bio ulovljen i moj štiglec, samo sam ja tad bila mala i nisam o tome razmišljala. Sad mi ga je žao, naravno. No, pjevaju oni i u prirodi još i ljepše nego u kavezu :)

A ove moje ptice su iz uzgoja, tko zna koliko generacija je već u kavezima.. I koliko još osjećaju zov prirode. ALi po ponašanju mi se čine veseli, nađu oni sebi zabavu u sitnicama..

Ma znam. Kao klinac sam imao tri papigice - po jednu, ali u nizu, jer su jadne pobjegle van i nisu se znale vratiti. Posljednja je bila uginula nakon što sam je ipak nekako uspio pronaći - prehladila se, što već - i otad više nisam htio drugu, tu sam baš jako volio.
Nego naprosto... osjećaj da držim zatvorenog nekog tko bi silno htio otići... ne mogu to (čak i kad to nema blage veze sa stvarnošću).

A što kad ti kroz prozor doleti papiga i sjedne na kavez koji i nije baš bio blizu prozora? To mi se dogodilo. Udomila sam je. A nije ni sloboda za svakoga :)

Ma velim, sve to što veliš je ok, ne prigovaram ni riječ.
Nah, u napasti sam krenut tipkat metafizički esej o puštanju i nepuštanju ptice iz ruke, pa bolje ne.

To spada u ono - kad mi znamo bolje što je dobro za nekoga od njega samoga. I ja želim svima onoliko slobode koliko si sami žele. A opet, život nije bajka, i nitko nam nikad nije ni obećao da jest. Do još i dodam, u bajkama ima i luzera, a svi se poistovjećujemo s princezama i prinčevima. Eto i od mene jedan snack-esej na temu - njezin život nije bajka, njezin život nije film

ispričavam se, mogu li skočiti do sela na kavu?
na biciklu, naravno.

Mogu.

Joj, hvala, vaša velikodušnost je beskrajna. Brzo se vratim.

Krelec, ako se pozivaš na kavu, slobodno izvoli :) Malo je kasno, može i piva

vratio sam se, upalio svjetla na biciklu,
nisam pio alkohol, samo kavu s toplim mlijekom.
još jednom, hvala na dopuštenju

Ih, ja mislila da buš sim došel na kavu, a ne tam :(

Zapravo, baš bi mi legao jedan radlerić

I sad Krelec hoće mene prikazat kakti nekog zmaja koji nikog nikam ne pušta.

Doduše, nisam baš ni od onih koje ne zanima gdje im je partner/muž. Ali i ja uvijek velim gdje sam bila i što sam radila. Jer mi je to nekako fer. Zašto svarati hranjivu podlogu za ljubomoru?

I kakav mi je to odnos ako ima potrebu skrivati nešto predamnom?

Uglavnom, kafić Cococh Anel je otvoren :)