Muškarci i žene...i nešto između

Ne znam kako se mjeri ljubav. Znala bih kad bih svaki put bila sigurna da je baš takva i nikako drugačija.
Znaš, klincima je lako – samo rašire ruke, namreška im se nosić u smješku, propnu se ponekad na prste da budu vidljiviji i uvjerljiviji. Možda nagnu glavu u jednu ili drugu stranu, i u svojom dječjoj neodoljivosti zagrle zrak. Pa obrišu prste umrljane čokoladom u rub hlača i nešto im zanimljivije od ruku u zagrljaju odvuče pažnju.
Njima je lako. I nikad ne pogriješe. I kad vole, samo vole. Ne pitaju. Ne čekaju odgovore. Jer znaju.

Nikad te nisam pitala kakve je boje tvoja ljubav.
Kažu da je ljubav crvena. Možda drugi, ponavljajući slažu tuđu boju kao svoju. A možda se i njihova mijenja kad se sunce sakrije, kad se dan umori, pa prema snovima krene.
Noćas je moja bila tamna. Gusta. Prekidana u trakastom tragu iritantne svjetlosti ispod prozora.
Ne volim spavati sama. Znaš to. Krevet mi je prevelik. Čak mi ni ne godi hladna strana tvoga dijela. Praznina iza leđa nije ugodna. Ni ona ispred s tvojim mirisom u jastuku.
Nije mi se noćas dalo tražiti tragove tvojih ruku. Budeš ti. Znaš gdje si stao. Ja ne znam. Ma znam, zezam te. I ti znaš da te zezam.
Dan mi je bio težak. Gužvovit. Zaspala sam s dlanovima priljubljenim uz bedra, negdje na prvoj polovici filma.

Jučer sam s balkona gledala u živici magličastu opnu paukove mreže. Ne volim ih. Mada kažu, ako ih se sretne unutar 4 zida, da donose sreću. Uvijek tebi ostavljam da ih iseliš. I ritualno, po istoj špranci prigovaram ako ostanu zalijepljeni na papuči.
Za sreću je potrebno tako malo, i dobro je da je tako.

Nemam pojma zakaj ti pišem. I ne sjećam se kad sam zadnji put i kome pisala pismo.
Htjela bih da bude ljubavno. A više ne znam kako se pišu ljubavna pisma. Trebala bi počinjati s „dragi“, a to mi zvuči onako nekako obično, ponavljano, kao kad po inerciji odgovaramo na pitanje da smo dobro, a nismo.
Uostalom, znaš da da te volim, a voljeti je puno više od dragosti.
Baš me zanima, se sjećaš kad si prvi put ti znao da me voliš? Znaš onaj trenutak koji je totalno drugačiji od ostalih, prepoznaješ ga u nekim detaljima, nekad opipanim, pa i tuđim rukama, a opet, sve je novo.
Ne znam da li na isto mislimo, ali pamtim kad sam ti pričala o svojim strahovima, a ti si me samo zagrlio, kao klincu između prstiju dodirivao ušnu resicu i rekao da šutim. I ja sam te poslušala i zašutjela.
Možda onda kad si me na pola puta do auta poljubio i rekao da si ponosan na mene, a ja sam već tada dva dana umirala od treme, nemušto sprdajući se s njom, i u kombinaciji sa strahom i skvrčenim, više praznim nego punim želucem čekala svojih 5 minuta.
Pamtim i dan kada si prvi put vidio moj ožiljak, meni ružan i neizbježan. Bojažljivo prstima taknuo ga, lagano dodirom izmjerio njegovu dužinu i poljubio. Pa još jednom. Ne znam da li si primijetio da sam pogledom hvatala rubove plahte i htjela se što prije zavući dalje od tvog pogleda, ugasiti svjetlo i pustiti mrak da prvo mene, pa tebe zagrli.

A ja, kad sam ja tebe zavoljela? Puno puta. Kao ispočetka. I svaki put kad sam mislila da ne mogu više, prelila sam se preko ruba i zeznula. Na svu sreću. S paukom ili bez.

Nisam ti nikad rekla da sam nakon naše prve svađe otišla sama na kavu tamo gdje smo prvi put bili, planirala do Jaruna gdje si u mraku, opet prvi put, prebrojavao gumbe na mojoj haljini, ali nisam stigla dalje od pola.
I ostala sam iznenađena koliko mogu bez prekida plakati.
Namjeravala sam te poslati k vragu, ali nisam mogla. Sad znam i zakaj. Tada sam bila samo svjesna da bi mi bez tebe bilo teže nego s tobom. Pa i u svađi.

Znaš, sve ostalo ću ti reći kad se vratiš. Nekako, ovako napisano šupljikavo zvuči. Kao da se između prstiju može provući. I neopreznim pokretom potrgati.

A možda ti neću ništa reće. Ne znam. Možda ću te samo zagrliti. Onako. Znaš kako. I znat ćeš bez riječi sve što trebaš znati. U stvari, znaš već, samo ću ti ponoviti....

M.

moja ljubav je zelena, potpuna, posesivna, daje sve i traži sve, nema čega nema i ne može biti da nečega nema, ljubavi, strasti, grljenja na javnom mjestu, milovanja do suza itd.itd,itd.itd.

stari, kažu da je zelena iskonska boja

valjda je zelena jer još nije sazrela, tako si ja nekako o tome razmišljam!

moje sve nekako budu ljubičaste.
u nijansama od lavande do patlidžana:D

ha, bolje je kad ni ljubav ne sazre do kraja?

mislim,ono...haljina na gumbe.........davno je to bilo....

stiki, ljubav-------->želudac? :)

ljubav i je glad ;)

mobilni, kaj komplicirano s gumbima? ;p

Medonjo je otvorio pisma, Jane nastavila...a vaša?

ma ,ta moda...nema toga danas....a nekak je baš,mmmmm:)

mobilni, i još ak je na cveteke, svilena :))
fučkaš gumbe, istrpi se, kaj ne? :P

ooo,da,oni ogromni...ko gladijole...pa,gladidole:))
dok se otkopča...polako,jedan po jedan...a ispod tijelo gori.....i izvana gori...a znoj se cijedi niz kićmu...lagano...mošusnoo....

oš čašu vode? :)

može...za poslije:PPPPP

no,maknem se ja...otjerao sam ti goste

ak ne zaboraviš di si stal s brojenjem gumbi :)))

Ljubavna boja je boja vidjiva samo pretpostavci.Koja je od svog rodjenja osudjena na daltonizam.

iluzija Kali?

ja bih takvu ljubav :)
eto ti :)

:)

ma znaš kaj....ljubav je i kad te on pošalje u 3pm jer je u brizi di si ;)

a tko kaže da nije? :)

ti ne :)

. Divno. Treba hrabrosti staviti blog. " Pismo nečije 1. " Ma, stvarno za ukrasti, krasti, prepisivsati. Znaš, dira....dira negdje gdje čovjek misli da je sve već suho i staro ".Meija" kao staro vino.... a nema ga na tržištu.

Medonjo ;)*

(ti si "krivac" :)

ah da iluzija malo kad sritno rasprhnuta povjerenjem i pouzdanoscu.Daleko jacu moc od ljubavi ima zaljubjenost.Dok traje.Jos samo kad bi ta zaljubljenosti u obe strane imala isti rok trajanja...

Kali, ta moć je adrenalinska. ništa više od toga. ali točno da je i čarobna ;)

Lijepo pismo :)

pismo mnogih od nas....neka mi knedla u grlu stala...