...
Šutnja nije znak mudrosti nego nemoći. Beznađe kojim su nas okružili i paranoja kojom nas plaše, lijepo je umotala zaposlene a potplaćene u transparentan celofan kojim nas konstantno guše pa totalno lišeni solidarnosti, ljudskosti i empatije gledamo kroz naborani omot vriskove, plač, depresiju malih ljudi, nas što spavamo u busu na povratku kući. Slobode koje dodjeljuju zakonima i amandmanima i tolerancija koju propagiraju nepismenima i onima bez vlastitog mišljenja veće su zlo od bilo kojeg totalitarističkog režima. Spašavaju banke i uvjetuju nam isplatu našeg zarađenog novca izričito preko njih a mi kao poslušni likovi iz scenarija vlastodržaca i monetarnih kreatora uzimamo minuse koji postaju opterećenje koje nas gura prema lihvarskim kreditima i eto kruga života.
I omče su okrugle.
Pomislio sam da trebam promijeniti stav, progutati govno i nakloniti se nekompetentnima ali nekako ne mogu, neću, jer kad si umijem krmelje ujutro i poljubim dragu u čelo dok još spava začahurena u svijet koji nije opipljiv ali je barem nemoguć za otimačinu stvarnosti, sjetim se da su ljudi ginuli za istinu, pravdu, poštenje. Da se u svakoj kapi znoja koja slijedi na poslu krije olakšanje jer nisam kao oni , ukalupljeni bezidejni činovnici materije i straha, arogantni kočničari evolucije duha. Mater im jebem.
21.07.2012. u 11:09 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar