čudan čovjek čudnog imena

ARBEIT MACHT FREI
Tjedan ili dva nakon useljenja, odmah iza sjenovitog sivila veže, na desnom boku ulaza, sasvim malom otoku gole zemlje, posadio je mladi Ilex. Trebali su mjeseci da napretkom rasta pokaže opstanak, svoj pristanak na ponuđeno mjesto u svijetu.

-Lijepo izgleda ovdje..- kratko je prokomentirala gđa Miller, posljednja od stare zagrebačke loze
- Hvala. – rekao je – Nedostaje toga sve više..gradovima mislim
Najdraži dio privremenog doma bio mu je prozor. Ostakljen vidik pored sudopera, često orošen i zamagljen od vode ili daha, pružao mu je pogled na dvorište i njegove šutljive doprinose ljepoti zajedničkog prostora. Gotovo nitko od stanara nije se bunio na sadnju, šišanje, rezidbu, šarenilo boja i mirisa ljeti i kosture nevidljivog biljnog života zimi. Tihi pristanak odgovarao je i njemu. Nekako mu s ljudima nije išlo iako većih koflikata nije bilo. Davno je primjetio površnost većine, nesklonost ka detaljima, vlastitim izborima i promišljanjima, tako da je prostor između njihovih zidova i balkona, njihovih osobnih tajni, čvrsto zaključanih iza vrata stanova s vremenom postao njegov poligon za igru s prirodom i njenim ukrasima. Svojevrsno utočište od ponekad čudne neshvatljive stvarnosti, sitnih no pravilno raspoređenh udaraca okruženja u kojem se nalazio.
Problem je u tome, mislio je , što nas nitko ne može pripremiti na poniženja u životu, pa se ljudi obično zavuku u svoja umna utočišta, izgube ratio u nesanici i ponekad stvore jedinstven, nevidljiv ali osjetilan, paralelan svijet. Govore nam i savjetuju nas o strahovima, ljubavi, smrti, braku, djeci, povijesti, budućnosti ali poniženja su iako gotovo svakodnevna i sveprisutna svojevrsna tajna svakog čovjeka. A tajne imaju neželjen običaj, možebitnu svrhu, otkrivanje.

Jutro je bilo predvidljivo. Rutinirano. Zadimljeni prostor zajedničke kuhinje ispunjen istovremenim glasovima, šuštanjem novina, suptilnim prdežima, žalopojkama i smijehom, klasičan radnički, prividno ih je čuvao od prevrtljivog listopada i snižene temperature. Iza prozora kao da nije bilo ničega. Lijena i gusta magla otkrivala je tek prigušena svijetla upaljenih vozila.Neki glasovi čudili su se magli jer na putu prema poslu bilo je vidljivo. Čekali su raspored pa da se rasprše po poljima Mirogoja. Nije slušao. Znao je gdje je stao jučer. Slijedilo je kaotično zaduživanje alata i strojeva i nakon nekih pola sata glasovi grupa gubili su se u mreži magle.

- Znaš da je zbog magle u Londonu ne znam koje godine poginulo soma i pol ljudi?- pitao ga je kolega pokušavajući razbiti očiglednu tjeskobu

- Nemam pojma.- kratko je uzvratio i zapalio cigaretu – Znaš da nam posao ovisi o smrti?

Kolega ga je gledao, zastao i iz gornjeg džepa jakne izvadio „bombicu“ pelina. Nešto je promrmljao o žestici i toplini. Već je bio izgubljen za konverzaciju. Nastavili su prema 132. polju u tišini, pokatkad utjelovljenoj u note s neke najtužnije točke Mirogoja. Nino Rossi. Truba. Fala. Iz grada su kontrirale sirene. Grad je sinonim samoće u masi. Otuđenje. Grad je tamo dolje, iza magle koja se počela povlačiti s protokom minuta, dok oko njih grakću vrane a parafin i zapaljena plastika grizu nosnice. Odnekud su se čule psovke i smijeh, dijalekti zagorja i bosne, udarci željeza u kamen. Pogledom je milovao tise, kreirao im obličje u glavi prije nego škarama krene prkositi prirodi.Slike ostatka dana na poslu blijede pred kraj radnog vremena. Ponekad ga je kao sram što mu od tolikih sati u memoriji ostanu tako bijedni ostaci . Kao neuspio backup sistema. Svakodnevno oko tri popodne formatirao je mozak, čistio ga od opasne količine apatije i tuđih, bliskih smrti, zgužvao prste u džepove i pomalo omamljen umorom veselio se šalici kave i pogledu s prozora. Ponedjeljak mu uvijek najlakše i najbrže prođe. Imao je naviku upaliti televizor i ostaviti ga da proizvodi šumove tek toliko da ne bude okružen tišinom. Rijetko je pratio emisije na programu. Ipak se navikao na neke poznate koje su mu bile i svojevrsni podsjetnik na vrijeme. Čuo je najavu za izvlačenje lota i zaključio je da je nešto više od 19 sati. Nepoznati zvuk, neprilagođen prostoru, prenuo ga je iz čitanja nekog kataloga kojeg je pokupio usput iz poštanskog sandučića . Zvuk neke navijačke pjesme. Sjetio se da je netom prije odlaska u svlačionicu, pri kraju radnog vremena pronašao mobitel između dva groba. Uputio se prema pravcu melodije. Dolazila je iz njegove jakne nehajno prebačene preko stolice u kuhinji. Bio je to nekakav preklopni model samsunga, ne baš pretjerano moderan ali ipak noviji od njegovog sonyja. „Nova poruka“, pisalo je na ekranu. Nekoliko trenutaka se kolebao što da učini. Odlučio je pronaći vlasnika pa je ravnajući se tom odlukom otvorio poruku. Pisalo je samo kratko: „ Oprosti.“ Pošiljatelj: domagoj klinca. Izišao je iz poruka i potražio na meniju imenik. Nakon desetak minuta nije mogao po ničemu zaključiti tko bi mogao biti vlasnik mobitela pa je jednostavno kliknuo na zadnju poruku i napisao da je mobitel kod njega te da mu se vlasnik javi radi vraćanja. Poslao je sms i kako nakon nekog vremena nije dobio nikakav odaziv, odložio je mobitel na stol. Glas iz televizije upravo je čestitao sretnom dobitniku jackpota na lotu čiji je listić uplaćen u poslovnici na Savskom mostu.
Nije čuo koliki je iznos dobitka jer je otišao do hodnika i okrenuo na telefonu niz brojeva koje mu je Maja ostavila prije nego je otišla na sprovod bake u Istru. Nitko se nije javljao pa je spustio slušalicu, uzeo jaknu sa stolice i otišao van.
Laci ga je čekao u skromnom parkiću nasuprot Sheratona. S klupice su mogli vidjeti zelena svijetla Wettpunkta i procijeniti izlazno stanje mušterija. 75% gubitnika na izlazu .
- Valjda oni kaj namlate lovu izlaze u autima kroz garažu....- komentirao je Laci tek toliko da razbije šutnju
- Daj mi magle za stotku a 50 ću ti dati sutra...
Mislio je da su Cry babies. Bila je Ivana Kindl. „Sax“ ispunjen do kraja. Izdržao je uprkos uzdasima mase i ježenja dlaka na savršeni ton, tek do treće žuje. Osjetio je mučninu . Poučen iskustvom, odšetao je do toaleta s pivom u ruci i vješto izbjegnuvši čelom šmrklje nekog idiota zaljepljene na pločice iznad pisoara, popišao se , popio pivu do kraja i napustio klub.
„Ne idi pred đavla bez otkočenog pištoljaaa....“ , iza leđa čuo je hihot.
- Sorička...Imaš možda pljugu? – niska, strateški pravilno zaobljena djevojka, iskreno vesela , iskočila je pred njega kad je zastao pred ulazom da zapali cigaretu. Pružio joj je ruku s otvorenom kutijom tvrdog crvenog Yorka . Sjetio se kako nakon takve nesebične ponude snobovi zastanu i čitaju ime na kutiji. Djevojka je bez kolebanja uzela jednu cigaretu i zapalila je izvadivši upaljač iz džepa traperica.
- Ideš možda prema Glavnom kolodvoru? – jasno je upitala
Sagnuo se u naklon i ispružio joj ruku. Prihvatila ju je i odšetali su prema ulici . Nakon par koraka hodali su jedno uz drugo s rukama u džepovima . Ona je pričala o svom strahu od Palmotićeve ulice .
On se na uglu s Branimirovom, preko puta pošte , ispričao i bez nekog kompliciranja specifičnog za takve slučajne susrete , okrenuo i otišao prema Draškovićevoj . Ušao je u stan, objesio jaknu u hodniku , provjerio broj u mobitelu i nazvao s telefona. Nitko se nije javio . Nije joj ni zapamtio ime. A smatrao se čovjekom dobro iskorištenih prilika . Autociničnom mimikom lica gledao se dok je pokušavao dokučiti zašto se žarulja u kupaonici ponekad zaigra pa zatreperi i onog tko se u tim trenucima gleda u ogledalo , odvede igrom sjena, svijetla i tame , od sablasti do svjesnosti . Upalio je mrak , sjeo pred prozor i zapalio joint . Po žljebu je cupkala kiša.
Sredila se kako je najbolje znala . Nikada nije gledala na svoju ljepotu tuđim očima. Stare traperice. Nije marila za to , guza joj u njima izgleda fantastično . Ljubičasta košulja , malo sjenila , pudera i ruža. Spremna je za svoj prvi ugovor . Provjerila je u fasciklu nedostaje li koji papir, vratila ga u torbu , uzela ključeve i izašla iz stana. Sjela je na četvorku na Savskom mostu , sišla u Draškovićevoj i krenula prema Palmotićevoj. Osmjeh joj nije silazio s lica jer bilo joj je znakovito da prvo osiguranje života od kojeg će imati sasvim lijepu proviziju, ide sklopiti s gospođom Pavelić koja živi preko puta Židovske općine . Slučajnost koja graniči s crnim humorom . Stala je u pekari na uglu i kupila slanac . Do traženog broja pojela ga je . Pozvonila je. Drhtavi glas miješao se sa šumom lošeg prijema portafona. Treći kat , desna vrata . Haustor je mirisao po parafinu. Odmah je znala jer u svoje loše dane odluči šetati Mirogojem . Na kraju uskog hodnika skrenula je lijevo i počela se uspinjati stepenicama od glatkog kulira. Svjetlost koju je bacala stara i preslaba žarulja , titrala je neko vrijeme, pa je zastala. Pod prstima desne ruke kojom se uhvatila za ogradu osjetila je neku tkaninu. Podigla je pogled i vidjela da se cijelom dužinom ograde u razmacima od nekih dvadesetak centimetara nalaze malene crne mašne. Tada se osvrnula oko sebe. U polumračnom kutu podesta stajala je šarena lopta s crtežom lika iz nekog novog crtića. Pored lopte nalazila se ugašena svijeća. Osjetila je neku tjeskobu u tom uskom prostoru sjenovite scenografije . Lagano se stresla i nastavila dalje. Pokušavala je oduprijeti se stalnoj želji ruke da uhvati ogradu kao oslonac. Na drugom odmorištu naišla je na dječji bicikl pored kojeg je gorjela debela svijeća. Shvatila je da se nešto strašno očito dogodilo nekom djetetu iz ulaza . Imala je osjećaj da je već prošla traženi kat i vrata. Tada je ugledala staru limenu pločicu na zidu prema kojem se uspinjala . II . Schwartz . Kujunđija. Na samo skretanju stepenica lelujali su se plamičci desetak svijeća i lampaša. Na zid je bila naslonjena slika dječaka u trapericama s tregerima , velikih plavih očiju i zaraznog osmjeha s dva isturena gornja zubića. Ispunila ju je nelagoda. Tuga. Ubrzala je korak i popela se do vrata gospođe Pavelić.
Oćutila je olakšanje kad su se masivna drvena vrata ispucane smeđe boje, uz lagani klik zatvorila iza njenih leđa. No, bilo je to kratko čuvstvo. Ogledala se oko sebe. Masni , neugodni hlad obojao je u sivo sva pročelja s obje strane. Stisnula se u jaknu iako je bilo kasno ljeto . Mislila je da će joj živost ulice odagnati osjećaj nemoći koji ju je preplavio u onom mauzoleju sa živim stanarima. Krenula je prema Jurišićevoj. Tramvaj je glasno zaškripao po tračnicama kada je došla do prometnog znaka pod kojim je venulo cvijeće aranžmana u zamagljenom celofanu a plastika lampaša topila se po asfaltu.
 
Kamenčićima je bilo ispisano Adam . Htjela je zaplakati.
- Teta!! Teta, pazite!! – netko ju je povukao za jaknu unatrag a truba prolazećeg auta zabila joj je svoj iritanatan , prijeteći zvuk u glavu. Okrenula se . Ustuknula . Djevojčica od kojih 5 godina gledala ju je svojim plavim očima skrivajući lice iza nekoliko bijelih cvjetova Kala . Podragala ju je po glavi i naslonila se na hladan zid prekrivši leđima neki grafit . Djevojčica je položila cvijeće pored kamenčića, još je jednom s osmjehom pogledala i otrčala nazad . Vidjela ju je kako ulazi u haustor u kojem je i ona maloprije bila. Slomila se , čučnula i zabila lice u dlanove. Izgrižene fasade počele su je stiskati . Gledala je kako dječak izvlači ruku iz naboranog dlana gospođe Pavelić i trči prema lopti koja se kotrljala prema Jurišićevoj . Zajecala je kad joj je neki gospodin pružio ruku da ustane . Zagrlila ga je i ostavila vlažne flekice sluzi i suza na košulji . Čovjek ju je potapšao po leđima a prhut mu se stresla na ramena . Tiho mu se zahvalila zbog nekog srama ne podigavši lice . U izlogu preko ceste vidjela je svoj odraz , svastiku na zidu i grafit . ierf thcam tebrA .
Podigao je glavu. U odrazu lica na prozoru vidio je kako mu se rub klupčice urezao na čelo. Pretjerao je s miješanjem . Čudio se kako mu je priča one djevojke ostala u glavi . Nekako je pristajala u scenarij odmakle srijede . Pogledao je mobitel . Nova poruka . 3: 17 minuta.Opet će crnčiti na rezervi energije.
„ Oprosti kaj se nisam mogla javiti. Lijepo pajki. Nazovem te sutra. Pusa..“ Rastegnuo se , namjestio alarm na mobitelu te otišao u krevet. Jeseni mu obično lakše legnu.

ovo vrijedi pročitati još jednom, dobro je napisano, čestitke autoru!

i moje čestitke također..

zeleni ko zeleni..obara :)

mudro zboriš, huljice..