čudan čovjek čudnog imena

Svrbili su ga znaci oštećenja. Na zaštitnom polju umišljene mirnoće počelo je nedostajati štitova. Voda je postajala hladnija. Priglupa je bila zamosao da napuni kadu. Podsvijest ga je natjerala na nepotreban higijenski postupak. Dlan mu je nemarno visio preko ruba kade. Niz podlakticu, na dlakama, osjećao je kako ga škaklja. Gusta i crvena klizila je krv. Pjena za brijanje skorila se na licu. Negdje desno od otvorenih vrata kupaonice, kroz zamrljano staklo balkonskih vrata, Sunce je cijedilo zadnju svijetlost utapajući se iza planine. Ostalo je bila kulisa svakodnevice. Zvuci reklama s televizora u boravku. Lavež susjedovog psa. Rijetki automobil u prolasku kroz mirno predgrađe. Mislio je da će biti brže. Po zvonjavi crkve shvatio je da je prošlo tek par minuta. Sedam je sati i petnaest minuta uvečer. Prva srijeda u listopadu.

Čim mu se s prvim naznakama svitanja prolila kava po jedinim čistim trapericama pomislio je da je dan od onih kad treba suziti obzor očekivanja. Našao je jedne ne previše flekave hlače u košari sa prljavim rubljem, pomirisao ih i zadovoljan olfaktivnim dojmom navukao na sebe . Nije mario za nabore od gužvanja. Znao je da ionako izgleda zapušteno zadnjih par tjedana. Mjeseci. Umio se i oprao zube. S obzirom da nije od onih koji štuju doručak, zadovoljio se ostatkom neprolivene kave i par cigareta. Pogledao je datum na kalendaru. Ispod litica nekog planinskog pejzaža pisalo je 1. Prvi, zadovoljno je kimnuo glavom i potražio novčanik. Ćelava glava bana nagovjestila je da ima dosta za kutiju Yorka i dvije kave iz automata u firmi. Plaća će doći baš na vrijeme. Pogledao je na sat, obuo cipele, pokupio račune sa stola i napustio kuću. Sutra mu je rođendan. 39. Susjed ga je odveo do Savskog mosta s kojeg je otišao do stanice na Horvaćanskoj i ušao u tramvaj broj 5 . Sišao je iz tramvaja na stanici u Vrbanima i odšetao prema Rudešu. Nije volio posao koji je radio ali plaća je bila dobra i na vrijeme. Nakon desetak minuta hoda skrenuo je u uličicu prije „Rudešanke“, zapalio cigaretu i gledao kako pare iz podzemlja napuštaju šahtove a odbojno plava trokatnica glasno diše bukom strojeva. Ušao je kroz zamagljena vrata i klizavim stepenicama se spustio u podrum. Kao nevidljivom šakom, pogodio ga je miris kiseline, boje i vlage pomiješan sa visokom temperaturom. Zavukao se u svlačionu, presvukao, shvatio da je ostavio mobitel doma ne našašvši ga u jakni i kroz otvorena vrata promatrao kako u pravilnim ciklusima bale pamuka padaju s trećeg kata u kolica. Pogledao je papir zalijepljen na vratima . 450 kila tamnoplave na rebrastom materijalu je današnja norma s naznakom povećanja. Sat iznad vrata pokazivao je točno 7. Zavukao je ruku ispod improvizirane klupice i izvukao polupraznu bočicu pelina . Popio je ostatak i bacio bočicu u koš. Čuo je zvuk razbijenog stakla. Neizbježna rutina mogla je početi. Pustio je vrelu vodu iz „kade“ i s osmjehom promatrao kako se magli stakleno oko nadzorne kamere postavljene prije par dana.

Nekako je znao da je zvonjava prestala iako je još čuo njen odjek u glavi. Shvatio je da je to neminovnost. Ustupio je mjesto najlakšem rješenju. Možda bi rekao i razumnom ali nije samoubojstvo nikada smatrao činom razuma, nego više impulsom. Hrabrim činom kukavičke nemoći. Posrtanje pred strahom koje je tako besmisleno, tako daleko i nedokučivo nekome kao što je on. Čuo je iz dnevne sobe zvuk televizora. Kulisu jedne telekomunikacijske reklame . Svrbež oko zjapećih rana stišao se i prepustio mjesto trncima.

U 10 i 15 pitao je kolege treba li netko nešto iz dućana i sretan što su svi niječno odgovorili, navukao je majicu i uspeo se stepenicama. Ustuknuo je korak kad je otvorio ulazna vrata u pogon. Temperaturna razlika je bila velika. Na samom ulazu stajao je gazda s nekim njemu nepoznatim ali sve češće viđenim čovjekom. Pričali su na dijalektu BiH useljenika. Gazda ga je upoznao s neznancem. Nije mu zapamtio ime . Imao je piskutav glas i tanke, zlobne usnice ispod povećeg nosa i sitnih, smeđih očiju . Novi poslovođa. Tekstilni tehnolog ili tako nešto . Odmah je znao da im zajednička radna budućnost ne sprema ugodnu komunikaciju. Ispričao se i nestao iza ugla kuće, prečicom se uputivši ka trgovini. Kupio je samo cigarete te zamolio trgovkinju da mu usitni 5 kuna sa 4 kune i 2 puta po 50 lipa i brzo se vratio u firmu. U automat u hodniku ubacio je 2 i pol kune te stisnuo tipku pored koje je pisalo makijato . Oguglao je već na nepismenost distributera. Promiješao je kavu i izišao van. Sjeo je na stolicu nedaleko od gazde i čovjeka s tankim usnama. Sunce koje se bližilo zenitu pasalo mu je kao starom mačku. Nezainteresiran za razgovor promatrao je kako se neki vozač muči usmjeriti stražnji dio kamiona između stupova ulaza u dvorište. Pogledao je tablice. Brojke i slova. Odložio je kavu i odšetao prema kamionu. Znakovima ruku mu je pomogao da lakše parkira vozilo. Okrenuo se i opet sjeo na stolicu te zapalio cigaretu. Pogledao je kroz malu nezamagljenu rupu na staklu koliko je sati. Još 15 minuta odmora.

– Ići ćeš sad istovariti kamion. - obratio mu se gazda sa samozadovoljnim smiješkom naredbodavca

- Evo.. - rekao je – Za deset minuta.

Nastavio je u miru pušiti i pijuckati kavu. Vozač je spuštao hidraulična stražnja vrata na kamionu i ubrzo se ukazala unutrašnjost puna sašivenih potkošulja i gaća skrojenih u Bosni. Znao je da ima plaću kao tridesetak šivačica tamo, pa je zgazio opušak nogom, bacio plastičnu šalicu u koš za smeće te otišao na istovar pri kojem se već skupilo troje ljudi. Nakon desetak minuta lančanog istovara gurnuo je ruku iza jednog paketa i odmah bolno uzviknuo psovku. Radnici su stali i gledali prema njemu. Lijevom je rukom odgurnuo paket i spazio malu krvavu mrlju na plavom limu očito nekog automobilskog dijela. Skočio je s kamiona i nervozan se uputio prema ulazu.

- Ha-ha-ha...- smijao se gazda – Ti si prvi koji se porezao na mercedes...Jebiga, zaboravio sam vam reći

- Ha-ha...- cinično mu se nasmijao i otišao unutra potražiti flaster. Izvadio ga je iz kutije obješene na zid toaleta i nakon što je s vatom malo zaustavio krvarenje, stavio ga na jagodicu porezanog prsta. Zatvorio je vrata kutije prve pomoći, bacio vatu u koš i izašao van. Zapalio je cigaretu. Gazda ga je samo pogledao ali nije ništa rekao. Nastavio je povremeno ubacivati naredbe ka istovarivačima kojima se već pridružilo i nekoliko žena iz krojačnice. Bile su to mahom žene iz propalih tekstilnih poduzeća s još podosta vremena do mirovine pa im je bahati, priženjeni portir koji o proizvodnji i obradi tekstila nije znao ništa dok se nije oženio s nasljednicom obiteljskog obrta bio posljednja šansa za kakvim takvim primanjima . Žene su brbljale s ponekim glasnim hihotanjem dok su dodavale pakete potkošulja jedna drugoj. Svako malo, iza tri četiri reda rublja izvukli bi pokoji auto dio koji bi muškarac plaćen samo za istovare nosio negdje iza kuće.

- Dobra je ova crna mala...- komentirao je tankousni gazdi

- Sve ove koje rade kod mene su kurve...vidit ćeš

Okrenuo se prema gazdi i pogledao ga u oči. Povukao je zadnji dim, ugasio cigaretu i krenuo unutra u pogon. Zastao je na vratima i okrenuo se.

- Kaj niste i vi tu upoznali svoju ženu? – više je konstantirao nego upitao gledajući kako crvenilo obljeva gazdino lice.

To je bila jedina reakcija i gotovo razočaran što nije došlo do jačeg konflikta, zatvorio je vrata i spustio se u podrum. Na satu je bilo pola dvanaest. Otišao je do vage, izvagao količinu boje u prahu, navukao gumene čizme i rukavice, stavio zaštitne naočale i počeo mjeriti količinu lužine potrebnu za bijeljenje. Boju je ubacio u jednu kadu a lužinu u drugu te se naslonio na zid i gledao kako se para migolji prema stropu. Uz jedno ispuštanje vode, hladno ispiranje boje i nekoliko istovara bala iz kolica smjena mu je relativno brzo završila. Presvukao se, pozdravio drugu smjenu, dogovorio se s kolegama da idu na piće te krenuo prema računovodstvu da podigne plaću. Za stolom je sjedila tajnica koja ga je zamolila da sjedne nasuprot nje. Samim tim ljubaznim činom dala mu je do znanja da ono što slijedi ne sluti na dobro. Nakon kratkog objašnjenja da više ne trebaju njegove usluge, uručila mu je radnu knjižicu i bijelu kuvertu.

- Mogu razgovarati sa gospodinom Delićem? – upitao je više reda radi jer osim što je znao da će odgovor biti niječan, nije niti imao neku pretjeranu želju za tim. Takvih poslova uvijek ima.

- Na žalost gospodin trenutno nije ovdje. Otišao je na radni ručak s gospodinom Ćavarom i meni rekao da vam objasnim situaciju.- pristojno mu je odgovorila.

Zahvalio joj se na ljubaznosti i zajedničkom poslovanju, ubacio kompliment u vezi njene frizure, okrenuo se te izišao. Zastao je na stepenicama i otvorio kuvertu. Izbrojao je novac. Nedostajala je skoro polovica dogovorene svote. Vratio se u kancelariju i smireno, koliko je to mogao biti zamolio tajnicu da nazove gazdu. Iz drugog pokušaja se javio i žena mu je pružila slušalicu. Razgovor je trajao kratko. Upit o nedostatku novaca i odgovor kako je to bila stimulacija. Nervozno je vratio slušalicu i bučno napustio prostoriju. Izašao je van. Nedostajalo mu je zraka ali je ipak zapalio cigaretu. Na dvorištu je ugledao gazdin mercedes. Tri godine stari, crni slk model. Odšetao je ležerno prema njemu, gurnuo ruku u džep i izvukao ključeve od stana. Mislio je da će struganje metala o metal proizvesti neki iritantniji zvuk no to je izostalo. Udaljio se par koraka od automobila i promotrio dvije dugačke linije na laku s lijeve strane. Zadovoljan viđenim uputio se prema kafiću u kojem su ga čekali kolege.

- Koliko imaš Ožujskog?- upitao je konobaricu s vrata

- Oko dvije gajbe mislim...

- Ok. To sve čuvaj za nas. Evo ti 100 kuna odmah.- rekao je i sjeo za stol s Josipom i Safetom. – Daj nam odmah tri a meni i mali pelin......

Josip mu je pomogao u teturanju s tramvaja do autobusa. Kad su stigli na Savski most i kada je pogledao kada mu polazi autobus, nagovorio ga je da pojede hamburger u Monacu. Nakon što je konobaru platio hamburger i kavu te se nesuvislim sentimentom pijanog čovjeka oprostio s njim, Josip je otišao kući. Cijelim putem do Klinča sela na jedvite jade zadržavao je sadržaj želuca, priznajući da ga je spasio onaj golemi hamburger na mostu. Ipak, nekoliko desetaka koraka nakon što je izašao iz autobusa mučnina je postala neizdrživa i naslonio se na neku ogradu te povraćao. Put do kuće prošao je gotovo nesvjesno, svu snagu uprijevši u pogađanje pravocrtne linije hoda. Vidio je rub neke kuverte u poštanskom sandučiću, zgrabio ga nespretno, zgužvao u džep i iz prvog pokušaja uspio otključati vrata. Odmah je otišao do kupaonice, pokušao izbaciti iz sebe ostatak alkohola, umio se, otvorio frižider i izvadio narezani špek i kisele krastavce. Polako je dolazio k sebi kad je zazvonio telefon. Zvuk ga je zbunio jer je bio identičan zvuku alarma na budilici pa je prvo otišao u sobu. 18:37 pisalo je crvenim točkicama na displayu. Shvatio je odakle dolazi iritacija potrebne mu tišine te se brzim koracima otputio u hodnik i javio na telefon. Kroz šumove u ušima razaznao je da ga sutra očekuju na razgovoru u policijskoj stanici u vezi štete načinjene na automobilu gospodina Delića a koju je prijavila jedna od djelatnica njegova poduzeća i navela njega kao počinitelja.

- Ok... Sretan mi rođendan..- kratko je rekao i spustio slušalicu.

Otišao je u kuhinju, napravio si cedevitu, upalio televizor i pogledom tražio mobitel. Bio je na televizoru. Imao je dvije sms poruke. Prva je bila od Dore. „Sutra ću oko pet doći čestitati ti rođendan i pokupiti ostatak stvari.“ Drugi sms bio je od prijatelja koji mu je bio jamac za kredit. „Ajde nemoj zaboraviti uplatiti lovu za kredu(-: Šalim se. Neka pijanka sutra?“ Odbacio je mobitel na stol. Odjednom ga je preplavio veliki osjećaj neke krivnje. Ustao je i otišao do kupaonice. Podigao je dasku na školjci i mokrio gledajući si lice u ogledalu na zidu pored.

„Moram se obrijati ak hoću naći posao...“ , pomislio je pustivši vodu iz kotlića. Potražio je jednokratne britvice no nije ih uspio naći . Sjetio se da u ormaru u sobi ima stari aparatić za brijanje na kojem se mijenjaju žileti. Spotaknuo se na sat koji je ležao pored kreveta. 19:00. Razmaknuo je razbacanu robu u ormaru i pronašao putnu toaletnu torbicu te iz nje izvadio aparat . Pustio je vodu u kadu i otišao popiti ostatak cedevite u kuhinju. Uzeo je mobitel, odložio ga na spuštenu dasku wc-a, sa ormarića uzeo pjenu za brijanje, svukao se i polako spustio tijelo u vruću vodu. Godilo mu je još uvijek mamurnom. Dohvatio je mobitel i Dori poslao kratko „Oprosti“. Identičnu poruku je poslao i prijatelju. Namazao je lice pjenom u debelom sloju. Odvinuo je držač brijača, skinuo poklopac sa žileta i pogledao oštricu. Bez ikakvog zvuka kliznula je po zapešću a koža se rastvorila kao da je potegnuo patent zatvarač. Ispustio je žilet pored kade nakon što je isto učinio i na lijevoj ruci koja se uz nehajno bućkanje spustila u vodu radeći crvenu zavjesu oko prepona.

Predmeti su već poprimili oblik sjena. Poznati raspored namještaja objašnjavao mu je konture. Nije osjećao bol. Kapcu mu se polako spuštali i odbijali naredbe mozga da se podignu. S televizora se čuo glas voditeljice.

„ U da..njem kolu je upla...eno......“ glas se prekidao šumovima u njegovoj glavi. Blaga nesvjestica primakla se svim osjetilnim organima. Oči su mu bile sklopljene. Usta zatvorena. Nikakvog mirisa nije bilo dok je disao kroz nos. Nije više osjećao hladnoću vode.

„Broj 10“

Traperice jutros polivene kavom ležale su na košari nasuprot njemu.

„Broj 2“

Sutra je 2.10. Rođendan.

„..19..“

Dora je rođena devetnaestog.

„..5..“

Velikim naporom uspio je napola otvoriti oči. Uočio je komadić papira kako viri iz stražnjeg džepa traperica. Disanje mu se usporilo. Pomislio je da izgleda kao neka fikcija Fride Kahlo ovako blijed umrljan pijenom u crvenoj mješavini vode i krvi. Ironija za kraj .

„ Broj 29...“

Dora je navršila toliko prije par mjeseci.

„ Broj 4...“

Ova kuća je četvrto mjesto njihovog zajedničkog života.

„ Broj 39...“

U njemu i oko njega skupila se samo tišina. Nije bilo čak niti očekivane tame. Samo bezvučje i bestjelesnost okolnog svijeta. Desna ruka, mlitava na rubu kade, bučno je pljusnula u vodu, razbila spokoj koji ga je opio, trgnula svojom beživotnom težinom zadnji dah i provukla ga kroz nosnice.

„..Dob....i ..istić...upla..en u pos...nici na Sav...m m.stu....“

Nasmiješio se ipak.

vrlo dobar tekst, al' ipak

ne d'o bog nikome..

......................................................

mrak:)