Laprdarij

Ako mislite da sam od krvi i mesa, budite dobri prema meni SADA.. Da se bez veze poslije ne iščuđavam i ne vrtim u grobu.

zato ne triba upoznati nikoga uživo....

Što to znači, da ako me ne upoznaš, da ne postojim?

ne, nego ako umren, nitko neće znati, bar ovde ne.....

Hrvatska je selo. Malo selo.

samo je na meni s kojin ću se seljanima družit......

i seljankama.....

Nedavno sam blog napisala na tu temu. Što ako su mi ovo zadnje riječi? Bi li se neki prema meni ponašali drukčije da znaju da sam recimo smrtno bolesna i da neću više dugo? Vjerojatno bi. A zašto? Što to mijenja u cijeloj slici? Zar nisam i jedno i drugo ja?

da koko, to šta si TI napisala, to je najvažnije.....

Zato jer u cijeloj priči nisam uopće ja bitna. Jer se takvi ne pitaju kako je meni, zdravoj ili bolesnoj, jesam li i zdrava zaslužila pažnju. Njima je bitno samo i jedino kako je njima. E, pa takvi mi ne trebaju. Ne trebaju ni Drletu. A možda si netko želi takve..

eto i tu malo razuma u...pustinji!

točno koko,
sve znaš, ušla si u samu srž...
poistovjetila si se s drlom....
i znaš šta mu triba i tebi i njemu....

skoro da osjećam tvoju bol.....

Hej, Mai, ti si mi tu među razumljivijima. Ne glumataš, iskrena si. To cijenim.

koko, znaš kaj me fascinira...eto moj ljuti neprijatelj (ha ha) vinetu i ja imamo skoro isto mišljenje! reklo bi se...tko nam je kriv kad...mislimo!

Ja će se te uvijek sjetiti ( slažeš se ili ne,nebitno)po onoj priči o staroj kučici, kao danas ujutro u 8 sati , ako se ti slučajno štucalo Cooco:-)
Bila san na kavi u jednoj takvoj kučici i pričala sa prijateljicom o tome, a kuću si vidjela--- pored one u kojoj si ti bila.

Win ima dobre faze, ali ima i one druge :(

Bis, nije mi se štucalo, ali u to vrijeme sam negdje čitala blog :)

Što mi uopće znamo o umiranju? Ništa. Nemamo pojma.. Umiranje je sveti čin, teško je kad je nagli i nepripremljen kao kod Drleta.. Drletu će trebati puno da ode s mirom.

Bio je za Novu Godinu prekrasan film na tu temu o onom liku koji je zamro pa je nakon toga mogao razgovarati s lutajućim dušama, bio je veza među živima i mrtvima. Tamo se vidjelo kako živi ne puštaju umrle da odu. U živima je problem jer ne mogu prihvatiti nagli odlazak..

A ne mogu prihvatiti zato jer mu/njoj nisu rekli što osjećaju prema njima, nisu im rekli koliko ih vole, žao im je što nisu bili bolji prema njima dok su ovi bili živi.. Jer su im se ti kojih sada nema - podrazumijevali..

Kao što se živi međusobno 'drže', tako je moguće i mrtve.. Zato je potrebno naučiti 'pustiti', a to se može ako se u svakom trenuku bude svjestan nečije prisutnosti, i ako mu se tu i sada pruža ono što smo mu spremni dati.

Ista je priča i ono: volim tek kad izgubim. To po meni ne postoji. Ili voliš, ili ne. Lako je naknadno voljeti bez obaveza gledanja u oči, voljeti u prošlosti, voljeti tamo nekoga, bez oblika, tj. oblikovanog kako nama paše, s distancom. Ako se takvom možda ipak pruži druga prilika da voli TU i SADA, to ne ide. Sve će zeznuti, ali će opet žaliti...

Na to mogu reći samo jedno: bljuv.

Ma ok, nek ne bude bljuv, ali se ne mogu načuditi - kako to ljudi ne kuže?

Baš si mislim, trebalo bi ljudima omogućiti da odu kad sami žele, i ako žele. I kako žele. Po mogućnosti u miru. Da to imaju kao jasni izbor. Da se ne moraju pomalo ubijati cigaretama, alkoholom, mržnjom, a prije svega da okolina ne pati zbog tog njihovog polaganog samoubojstva. Da lijepo odu na mjesto x kad su spremni, prije toga se oproste, i zbogom. I da to smatramo njhovim vlastitim izborom, i poštivamo to. Da ne moraju isprobavati svoje granice vožnjom bez kacige.. ili penjanjem preteških smjerova..

Da ne koketiraju sa smrću, nego joj se jasno obrate.

A to prije svega zato da sami sa sobom budu načisto. Poznam ih previše koji zapravo i ne žele živjeti, nego mrcvare i druge i sebe

Bila sam svjedokom jedne takve pripreme za smrt, kad je dotična sve sredila, rekla mi da ne želi više živjeti, svoje stvari složila, oprostila se, i otišla. Bila sam jako mlada. Ali sam to prihvatila kao njezin izbor. Jer su njezine riječi imale smisla. Otišla je sa smješkom. I znam da je tamo gdje je hjtela. Moja se familija oko mene uskomešala, bojali su se da i meni nekaj takvog ne padne na pamet. Padalo mi je na pamet, ali nikada nisam bila ustrajna u tome, kako se vidi. Uostalom, to je siguran izlaz, i uvijek je moguć. I uz takav izlaz, imam slobodu i ne izabrati ga. Pa ako već velim - ne želim još kroz ta vrata, onda želim živjeti. Onda si želim dobro.

Zato pušačima preporučam da si skrate muke na neki brži način.

Pa da! Ljudima nije jasan odgovor na elementarno pitanje - žele li uopće živjeti? Što onda uopće očekivati od njih, da im bude jasno nešto drugo?

Ima i tu na blogu likova koji kao da su se već oprostili.. Oni sami znaju koji su. Žive ne dodirujući život.

Postoji ta jedna točka u ljudskom životu. Točka kad odustajemo. Točka kad ne vidimo dalje. I to je trenutak kad zapravo umremo. Kad lutamo u forcimeru, nit je izaći kroz onaj sigurni izlaz, nit je za proći kroz vrata zvana 'volim život!'. Pa čekamo da nas nešto gurne kroz jedna ili druga vrata. No, tu je već gotovo. Jer nema vanjske sile koja nas gura, džabe čekamo. Ne bude se dogodilo nikakvo čudo. Postoji samo sila u nama samima, dragi glasić koji nam priča, koji nas vodi ako mu se prepustimo, a kojeg je tako lako ugušiti.. Ako je taj glasić ušutkan, gotovo je.

A Drle je pokucao na sigurni izlaz. I otvorilo mu se..

Potpisujem naslov ... zaborav je još bolji ... ne ostaviti traga u umovima, izbrisati sjećanje :D

Zaborav, volim kad me ljudi zaborave. To je prava sloboda :) Najteže je s onima koji ne 'puštaju'

Kako je lagano doći do pravog odogovora :) Samo treba maknuti otpor.

Izvrsno pitanje: Prema čemu osjećaš otpor? Kak se tog nisam prije sjetila.. A kak! Tak jer sam rijetko u otporu, a trenutno jesam. Pa mi para sva osjetila.

A sljedeće pitanje: Što bi se dogodilo da makneš otpor? Genijalno!!! Eh, da mi je čut te odgovore..

Ovo s objavljivanjem Drlinih privatnih podataka je prevršilo svaku mjeru. Zar bi on ovo htio???