parablog

reče mi ciganka neki dan: "dugo ćeš živet", odlažući pritom vrećicu iz zere pored klupe na kojoj sam sjedila. "je, a kak vi to znate?" "znam." i sjede ona tako na klupu i nastavi pričati o visokim temperaturama i zelenilu pored svoje kuće. uobičajeno povlačenje za rukav, `imam nešto da ti kažem` animacija i slične trice su izostale. složile se da je za ovakvih vrućina najbolje zbrisati u šumu. nakon desetak minuta ustade se i veli: "srest ćemo se opet. svet je jako mali."

e da, tako se valjda naviještaju veliki dani, rekao bi reclus. il´ kak već. svijet je mali. evolucija se dovršila, revolucija ne može izostati.
je*ote, samo neka jedna drugu slijede što mirnije i što tiše.

ej Ivane pobratime mio kako si mi , sta ima lipoga i novega

niš´. sve. ovisi kak se uzme. kak si ti

doma dosa zalivam se pivom i gustam kad cvrcak zapiva

uživaj ondak.

vani je već plus petsto. i znaš što? idem si po lubenicu.

Dobro Ciganjka reče. Svemir je doista mali, a čini nam se velik zbog nesavršenosti ljudskog oka.

da. i u srcu svakog čovjeka skriven je lav.

usput, reclus je radi gledišta koja nisu odgovarala francuskim vlastima protjeran iz domovine, i to progonstvo je, naravno, smatrao svojim porazom. no on taj "poraz" doživljava kao duboku i zagonetnu radost što je postupao slijedeći svoje srce i svoju volju. mnogo godina kasnije njegov je rad priznat od strane struke.
ha, koji lik :)

(poslije "poraz", a prije doživljava ide - istovremeno. a što se može. ne zamjerite. ili zamjerite.)

čem daš koju banku? Nemam keve! Majke mi!