Laprdarij

Razgovaram danas s jednom svojom frendicom. Ispričala mi kako se je ostvarilo nešto što je i pretpostavljala, iako bi joj bilo draže da nije, i kako se je odupirala osjećaju slavodobitnosti (ne znam koji bi izraz bio bolji, onaj kad dignete nos jer znate da ste unaprijed znali). A opirala mu se jer zna da je taj osjećaj vrlo loš za karmu. Ona je od onih koji se brinu za svoju karmu. Nazvala me je da to podijeli sa mnom i da kroz razgovor zajedno maknemo taj osjećaj.

Zaključile smo - svatko raste na svoj način, i svojim tempom. Ta druga strana u njezinoj priči nije znala što ona predosjeća, a govoriti joj niti ne bi imalo svrhe. Samo bi izazvalo inat. Zato jer taj nije ni blizu svjesnoti o tome što radi. I sad nakon svega ona njemu ne može reći - to što se dogodilo bilo je i za očekivati zbog toga i toga - jer on ne bi razumio o čemu ona priča.

tako je radio i jedan moj prijatelj sa faksa, proglasili ga ludim, metnuli u invalidsku i on se sada zajebaje sa tim nekim u svojoj glavi, a baš mu ništa ne fali, ako će mo pravo, ima i viška! ;))

Što je tako radio?

..priča je vrlo neodređena

pa razgovarao sa tim nekim što ga jedini razumije, a ovaj ga ostavio na cjedilu i tako to krenulo...

Da, neodređena je, Fato

Da, Stari, i?

I ti sebe nazivaš kokoši? što je onda ona?

Ali zato ti sebe opravdano nazivaš pacijentom.

A što je loše u tom da čovjek sebe naziva pacijentom. Je l bolest sramota?

Nije loše ni da se nazivaš debelim.

bok, Koko! a što ako se radi o nečemu što može utjecati na tebe i tvoj žovot?
hoćeš li dopustiti da netko raste na tvojoj boli, nelagodi, neugodnosti?

Nisam sigurna da te razumijem, Gerardina, no probat ću. Ako netko raste na mojoj boli, onda ne raste on nego ja.

imas predosjećaj da neka relacija s nekom osobom biti za tebe bolna. isto ćeš dozvoliti da bude tako ili ćeš se maknuti jer, hm, rasteš?

Pa nitko valjda ne voli da je bolno. Ali uz ljude koji nas povređuju - rastemo. Tužna istina. I ja se klonim takvih, ali se baš pitam - vodi li to nekamo? Nije rješenje u - maknuti se, nego u tome da iznutra toliko ojačamo da nas ovi više ne mogu povrijediti.

A kad dovoljno narastemo, takvi ljudi će automatski otpasti.

Ili ćemo zajedno rasti dalje.

ne. daleko uspjesnije i brze se raste uz pažnju i ljubav.

E, sad, kako ja to vidim, to vrijedi za malu djecu dok su još otvorena. A mnogi odrasli uopće ne znaju što bi s upućenom im pažnjom i ljubavlju, sami traže nevolje. Oni to tek trebaju naučiti. Izgleda jednostavno, a nije nimalo. Rekoh, to je moje viđenje.