Misli 33. stoljeća

Autor nepoznat (ili baba, ne sjećam se)
Čisto za one koji nisu baš oduševljeni top listama ...

Lutak

Nikad se nije žurio, znao je da će uvijek pronaći najbolji parking na jednom od zagrebačkih trgova za sebe i svoju gitaru. Ma koliko uličnih svirača bilo, njegove note su bile glasnije. Iako kažu da je tuga tiša od sreće, bol jače odzvanja pločnicima.
Mogao je prepoznati vrijednost kovanice prije nego poleti iz ruke samilosnog prolaznika. Nikad ga nitko nije gledao u oči. Oči plave kao dan. Tek poneko dijete bi pokazalo na njega prstom - Tata, tata, čovjek s drvenim nogama prije nego li bi ga brižni, zajapureni roditelj odvukao pokrivši mu oči dlanom.
Za oca nije znao, za majku je čuo kako ga je ostavila na tračnicama vlaka kojim je otputovala na jug. Jedine tople ruke koje je osjetio na licu bile su ruke prijateljica noći. On im nije mogao nikakvo zlo učiniti, zato su ga voljele.
Ponekad je odlazio u Katedralu, nerado. S visokog križa prijekorno ga je gledao Isus. Namrgođen i izubijan, umoran kao njegove prijateljice. Grdio ga je zbog pijančevanja i skitnje. Grdio i nagrdio.
Mislio je u sebi - Ne razumiješ ti ništa, ti barem oca imaš.
Puno mu je draži bio onaj mali Isus, obraščića rumenih od smijeha, Isusić koji nije imao pojma ni o čemu, a najmanje o svijetu i ljudima, pružajući ruke vukovima.
Večer se spuštala, a sve je još bilo kao usred bijela dana, mirisao je grad na blagdane. Ulice kao košnice, svi su nekud žurili vukući prepune vrećice, odjekivali su Zvončići, a zvijezde načas postale nevidljive pod svjetlima okićena velegrada. Malo ga je stisnulo u srcu. Mogao se večeras lijepo pogostiti, zaradio je danas dosta, davali su mu papirnate novčanice krišom, kao pacijenti mito doktoru. Trebao je otići u neko prenoćište, najesti se ostataka svećeničke večere, pogledati neki film o patnji i iskupljenju. Možda se i obrijati i istuširati. Ali ne, opet je propio sve, posvađao se s konobarima, skoro se i potukao, napravio budalu od sebe.Dokad tako?
Oči su mu se sklapale. Opet je sanjao isti san. Trčao je za vjetrom u beskraj. Pratila ga neka pjesma kojoj nikad nije uspio zapamtiti riječi, odsvirati ton.
Probudila ga je oštra bol. Prvo što je ugledao bila je slomljena gitara. Onda je vidio dva dobro obučena, blijeda dječaka. Smijali su se i divljački ga tukli. Krv je prskala po Cvjetnom trgu.
Prvi put je vidio sebe. Drvene noge, drvene štake, gitara od drveta. Nalik lutku kojeg vuku nevidljivi konci.
Kao tišina, padao je prvi snijeg.
I tad je shvatio. Te noći Mali Bog mu je dao najljepša krila na svijetu.

Liojepa priča. Čija je?
Podsječa me na "Djevojčicu sa šibicama" :)))

Au...GeorgeClooney_pravi?

svaka riječ je na mjestu..

Babino.

ajde, imam još suza.

Ak ne Mali Bog onda Red Bull. A meni bi krila pasala ko piletu sisa.