Laprdarij

Ne da mi se, nisam nikad niti bila dobra u tome.

Drugo je posao.Tamo ponekad moram nešto odigrati, a i rado to učinim jer se u poslu to i očekuje. Kao kod recimo cjenkanja, kad netko svjesno podigne cijenu zato da bi je mogao spustiti. Nek to zovemo i pregovaranje, i stjecanje pregovaračkih pozicija.

Ali ove igrice oko uparivanja, to me ne zanima. Tu ne namjeravam držati fige u džepu. Niti zauzimati strane mi uloge. Hoćeš - nećeš. Ako nisi siguran da hoćeš, znači - nećeš. Da, vrlo suhoparno i nezanimljivo.. Zbog toga sam valjda i sama. Jer sam dosadna. Jer mi nije cilj upariti se, nego graditi nešto zajedno.. Ne da mi se dane i dane trošiti na igrice, na toplo-hladno, na uplitanje nekog trećeg sa strane ne bi li me ovaj primijetio i počeo cijeniti.. Ako netko mojih godina ne zna jesam li vrijedna započinjanja nečega, onda nije za mene.

Ali ako se viđam s nekim danima, uvijek u istom okruženju, naravno da onda jedino igrice mogu razbiti monotoniju, a to mi je fakat bez veze. Igrati igrice - jednako mi je kao izmišljati probleme. Kao da ih inače nemam dovoljno.

A pogotovo ne kužim igru kreiranja scene za ljubomoru. Ili drugim riječima - crtanje ljubomore. To je ono kad mi on - željan moje reakcije, ili naprosto bedast, a možda samo bezobziran - kaže kako je s nekom tamo neki dan radio ovo ili ono... Nešto što ne priliči raditi s nekim s kim nisi intiman. I sad bi meni valjda trebalo taj čas postati jasno kako sam ja luda za njim i u meni probuditi natjecateljski duh s onom tamo nekom?.. Ha??

To me isti čas odbije. Jer ako sam mu toliko nevažna, i toliko mu je nevažno kako ću se osjećati kad mi nešto takvo kaže, što imam više raditi s njim...

Zaključila sam. Jedini način uparivanja koji mi se čini smislen, je kad nekog viđam povremeno i neobavezno, ali nas okolnosti navode na to da se viđamo u nekoj interesnoj grupi recimo, i onda polagano upoznavanje. I kad se već upoznamo pa zaiskri, pa gradnja odnosa, ali koja se ne temelji na igricama. Zanima me upoznavanje, stavljanje u različite situacije u kojima ćemo se pokazati kakvi uistinu jesmo, u kojima ćemo testirati vrijedi li to išta, i funkcioniramo li...

igrice su potrebne ljudima, naročito nezrelima..kao ovi koji opisuju što su nekom drugom radili))) vrlo infantilno, prije svega

A gdje su ono zreli?

Odnedavno mi je jedna od zanimacija - pogađanje u kojim godinama je netko zapeo. Kod muških je to poražavajuće: od recimo 5. pa do 15. Malo ih je koji su prevalili psihološku starost punoljetnosti..

Zato mlade cure vole starije, a i stariji dečki mladje cure, jer na taj način još uvijek mogu njegovati iluziju o nekakvoj zrelosti muških.. A kad dođemo u ove godine, vidimo da samo tijelo stari, a u glavi - djeca. Ne znam zakaj, valjda zbog tereta koji pred nas biologija postavlja, ali mi žene sazrijevamo.

ne znam gdje su zreli..i mene zanima odgovor...je li rješenje da postanem ja infantilna ili to odobravam? ne vjerujem

Velis godine idu al pameti nigdi.. :)

Da, godine idu, broj informacija kojima baratamo raste, ali zrelost ne napreduje

Zrelost i kultura..obrnuto su proporcionalni sa mladoscu.. :)

"zrelost je predvorje truleži"..A.G. Matoš.