Gdje je moje mjesto?

I
Pustas me u dvore svoje, princezo. Ali ne pustas me do sebe. Znam, sedam dana, sedam soba, sedam tvojih lica. Konjusnica. Zar je to soba? Shvacam. Dostojan tebe je onaj tko na svili spava, ali mu ni slama nije strana. Dobro. Konje istimarit i postelju od slame pripravit, pa to je tako lako. Laku noc.
Otvaras mi vrata svoga stana. Osmijeh sjaji na tvome licu, da li zato jer mi se radujes ili zbog nadmoci kojom si izborila mjesto naseg susreta. Tvoj stan umjesto izlaska van. Toliko bih htio postupno te upoznavati, a ti mi to ne dozvoljavas, vodis me i odredjujes mi mjesta, vrijeme i kolicinu tebe koju mogu upoznati.
II
Soba sa pogledom. Na sve osim na tebe. Znam dok ja gledam druge, ti gledaš mene. Gledam sve te ljude koji pod prozorom dvorištem prolaze, kovača sto  u mijeh puse i moćnog pastuha potkiva, krojača pred kojim, netom završena, prekrasna haljina od svile stoji, trgovce sto najfinije mirise sa dalekog istoka donose, vrtlara kako ružin grm zaljeva. Shvaćam, svi oni samo tebi služe, ti si ta koja će u prekrasnoj haljini na moćnom pastuha juriti ostavljajući za sobom trag mirisa koji opija i usmjerava sva muška srca prema tebi kao one ruže u tvome vrtu sto rastu samo prema tvome balkonu. Pitam se, da li si mi predvidjela ulogu pastuha sto pod tobom se povija, svilene haljine koju okolo pokazuješ, mirisa kojima druge izluđuješ ili ruže iz tvog vrta koja samo prema tebi gleda. Nemoj da te moja mirnoća zavede, moj mač za mojim pasom je još uvijek, oružje moje nije na pod položeno, još nisi osvojila osvajača, još nisi smirila bukača.
Vodiš me u grad, znancima me predstavljaš kao kolegu iz neke daleke zemlje koji samo šuti nesnalazeći se bez znanja i jedne rijeci iz jezika koji mu nisu materinji, a i materinji je razumljiv samo malo kome. Igram tvoju igru blijedo gledam sva ta lica muškaraca koji očima gutaju tvoje tijelo besramno neskrivajući zelju pred strancem koji ionako ništa ne razumije. I lica žena, tako smo si dobri prijateljica za jedan susret osmijeh punih srdačnosti sa jedne strane lica dok drugo zavist pokazuje. Guraš me u pozadinu, kao kakvog egzotičnog slugu ili neobičnog ljubavnika čija uloga je samo da pokaze posebnost svoje gospodarice ili svoje ljubavnice. Sve se vrti oko tebe, i to te veseli i to te umara. Zar bas sve i svi? Okreni se, ja se ne vrtim, ja samo stojim korak iza tebe i šutim.
III
Ogledala. Desetine, stotine ogledala. I u svakom vidim sebe i sve one koji cijeli život stoje iza mene. Gdje god pogledam stojim okružen licima ljudi koji su ostavili trag u mojem životu, svih onih zbog kojih sam danas ovo sto jesam. Gle i tvoje lice tu je! Različita ogledala daju različite odraze,  u nekima sam tako velik, u nekima sam manji od misa, u nekim svi izgledaju veliki, u nekima sasvim mali. Koji li je odraz pravi? Onaj u kojem sam blijed i preplašen? Onaj u kojem se vidi da se ničega ne bojim? Shvaćam, trebam biti iskren pred samim sobom, pred tobom, pred svima koje iza sebe u ogledalu vidim. Dobro, blijed sam, ali ne drhtim, gdje li je to ogledalo? Nema ga, nema ogledala u kojem bi vidio odraz koji želim nema jer u svakim očima sam drugačiji. I u tvojim.
 
Listaš moj foto album, gledaš sve moje slike, prolaziš kroz moje odrastanje, saznaješ tko su te osobe sto na slikama uz mene stoje. Pričam ti, puštaš da mi rijeci teku, gledaš me i zapitkuješ. Čitaš me, lice me odaje, kad pričajući o starim doživljajima se ozari i kad malo, gotovo neprimjetno se smrkne. Pitaš me tko sam. Na trenutak zastanem, a onda ti kažem: ja sam.
IV
Budi me lagan muzika, miris ženskih tijela, jedan mazni ženski glas šapće mi nešto na meni stranom jeziku. Prekrasne plave oči gledaju u mene, prodorne zelene oči gledaju u mene, velike lijepe smeđe oči gledaju u mene. Lijepa lica, lijepe ruke, lijepa tijela svuda oko mene. Čujem kako me zovu mojim imenom s toliko različitih naglasaka, gledam toliko izazovnih usana kako se miču dok ga izgovaraju. Napet sam tamo gdje treba i slab tamo gdje treba. Ili sam napet tamo gdje ne treba i slab tamo gdje ne treba? Kušnja. Stavljaš me pred kušnju. Ali krivo razmišljaš, ne poznaješ me dovoljno, kakva je to kušnja koja traje samo jedan dan? Zar da zaboravim na sve druge dane i ugode koje nose?
 
Gledam što mi radiš i pitam se da li ispituješ moje ili svoje granice? Sve moje druge žene, druge djevojke, kao da one znače više tebi nego meni. Ja ne razumijem, razumiješ li ti?

 
V
Tamnica. Tvoja tamnica. Cudna tamnica. Sto dublje ulazim sve mi vise lici na zmajevu pecinu o kojoj kruze legende i u njoj skrivenom nevidenom blagu. Svi ti vitezovi sto okovani stoje, neki prikovani uz sam zid, a neki sa cudnom slobodom kretanja koja ih uvijek vraca natrag na odredeno im mjesto, pokazuju mi put prema tome blagu. I pitam se kako izgleda to blago, kako izgleda zmaj koji ga cuva. A slutim, slutim da si ti i blago i zmaj. I pitam se kako odsjeci glavu zmaju kojeg ljubis.
Ne traži nista više nego što si sama spremna dati. Ali sto si spremna dati? Kocku secera? Pohvalnicu da sam ti u 5% najboljih i 7% najdrazih? Diplomu dopisne skole kontrole maste i samokontrole stvarnosti? Ja nisam Harry Potter.
VI
Budim se uz tebe. Uz tebe? Nešto ne valja. Ali...ti sa tako lijepa, tvoji dodir me opija, ležim priljubljen uz tebe nemoćan oduprijeti se mojoj želji i tvome tijelu. Negdje duboko u pozadini moga mozga, tamo gdje se šesto čulo skriva, zvoni zvono na uzbunu, dere se, urla, ali tvoja blizina tako je dobra izolacija. Ništa ne čujem. Ispunjavam moje snove. Ali...snovi!? Ali...tvoj miris, tvoj opojni miris, nema ga!? Ali... Počinjem shvaćati, sada čujem zvono, sad znam da to nisi ti, sada znam da još sanjam i da je šesta soba samo moj san. Molim te izađi iz moga sna i prije nego sto se probudim!
 
Toliko mi pričaš o Njoj, a ne poznaješ je. Toliko mi pričaš o sebi pričajući o Njoj. A kad pričaš o Njima misliš da pričaš i o meni. Ipak, mislim da pomalo shvaćaš da ne možeš pričati o meni dok me zaista ne upoznaš. I da nema potrebe da mi govoriš da ljubeći tebe ljubim Nju. Mogu ti samo reci isto ono sto smo kao djeca vikali kad bi u igri skrivača neko nekog krivo prepoznao i prijavio: polupani lončići!
VII
Hladno mi je! Jašući prema tebi jahao sam u boj sa velikim vitezovima, mojim suparnicima, vatrenim zmajevima i strasnim demonima. Dojahao sam, gdje su zmajevi, gdje su demoni? Umjesto vatre, hladnoća. Suparnike vidjeh okovane, ponižene... Da ti nisi demon? Demoni ne cine dobra dijela, ne ti ne možeš biti demon. Ali, sto si ti? Čarobnica? Mogla bi biti. Priznajem, plaši me to da li ću u svijetu čarolija bas svaku tvoju čaroliju prepoznati? Oh, toliko je lakše biti vitez na bojnom polju...
 
Hladno mi je! Puštaš me da stojim, na pola puta...prema tebi. Zima je, vjetar puse. Sve bi bilo lakše, hladnoće bi nestalo, vjetar bi prestao, kad pozvala bi me ti. Ali... hladno je, vjetar puse, ja stojim, ti šutiš...
 

VIII

sedam dana.. sedam..noći.. čekaj osmi što će doći.. u njen dvor ti tad pođi da otkriješ još koju tajnu njene moći.. samo polako, strpljiv budi, tako budi nagrađeni ljudi.. hej čekaj pa ovo je bajka.. :)) opet sam odlutala :)..

Pam, nemoj reci da ti nisam dao sansu. Pojavji se sa Ferrariem i tvoj sam ;)

Ako nesto zaista zelis, cijeli svijet ce se urotiti.... (A. je zadnjih dana opet popularan) ;)

Pazi, Ferrai mora biti tvoj. Dosta mi je zena u tudim Ferrarima koje zele na prevaru do moga lijepog tijela... ;)

lol Bart.. to je ucjena :)

myro, nije ucjena, samo se branim od nasrtljivki poput Pam. Ako me zaista zeli, ako joj se svidja moja dusa a ne samo moja vanserijska ljepota i crvsti guzevi, Ferrari joj i ne bi trebao biti neki problem... ;)))

hej kod mene je vaga: kriterija--I--kompromis -/- ;)