Muškarci i žene...i nešto između

Na književnim radionicama princip rada je slijedeći – zadan je dio teksta, ponekad i samo rečenica dvije, ili likovi u određenoj situaciji, i na nama je početak i/ili nastavak priče, koristeći naučene i usvojene alate struke.
Svaki put, baš svaki put, unatoč smjernicama, priče su bile drugačije, neke i sadržajno dijametralno suprotne, nespojivog toka misli jedna s drugom.
Ljepota pisane riječi upravo je u tome, da se s klupka odmotaju niti i stvori nova mustra; i rupičasta, prozračna, ili gusto zbijena. Možda oboje, u fragmentima izmjenjive.

A blog?

Bilo je zanimljivo pročitati komentare na zadnjem zapisu. Nešto slično, kao s radionicama se dogodilo. Ne prvi put. Ni zadnji :)

Dam se okladiti da pišem o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, neki od komentara ziher bi se zahaklali na prašnjave, opojno-mirišljave muške čarape zgurane ispod kreveta i njihove ostavljene gaće na tuđim adresama, spopiknuli bi se na muškarce, one s mudima i bez. I naravno, bila bi riječ o Iskričarima, iako o njima nije ;)

Znam da se svatko čoha tam di ga svrbi. Pa i uz štok ak' nemre sam.
Vjerojatno i ja tak reagiram, namjerno ili nesvjesno. Na kraju komentari ispadnu samo kao dodirna točka s napisanim.
I je, zanimljivost u komunikaciji je i u tome – pričati/pisati i o onome kaj nije jasno naznačeno, a provlači se između riječi, ili u sadržaju ni ne postoji, ali napisano asocijativno zvuči, svakom po osobnim iskustvima, životnim fazama koje su ostale negdje pospremljene u nama.

U stvari, htjela sam o nečem drugom...

Mogla bih se sad sprdati i u formi savjeta napisati da svaka pametna žena na dnevnoj bazi treba čekirati njegov mobitel, pomno voditi evidenciju kretanja, redovito mu „pospremati“ džepove. I s vremena na vrijeme provjeravati, postavljajući mu u nepravilnim razmacima ista pitanja, di je bio između 6-8 navečer u svibnju, zadnji četvrtak u mjesecu.
Jer ako ima određenih odstupanja u odgovoru u odnosu na prethodni, itekako mora biti na oprezu da joj se neka druga ne zavuče u krevet. Ili on u tuđi, ak' već i nije.

Neću o tome, ali hoću o povjerenju u dvoje...

Sumnjičavost opterećuje!
U nekim realnim situacijama, kao i iz zadnjeg zapisa, ne bi je trebalo biti. Ne ako je sve ostalo posloženo kako treba.
A kaj ako je, ako je sve na svom mjestu, pa opet postoji? Uspješno ruje svoj put u jednom smjeru, bez mogućnosti povratka?
Zar to ne govori dovoljno o nama, ako hodamo, unatoč svemu, po tankom rubu nepovjerenja? Pa pušemo partneru za vratom tražeći iznova nekakve, dovoljno opipljive dokaze vjernosti, pripadnosti, u konačnici i ljubavi. Jer bez toga nije to to. Nama. A ono jučer nam više nije dovoljno, gladne tražimo još...
I čim se dogodi neki pomak od uobičajenog, uglavnom nama bitno vidljiv, od mile, drage žene postanemo nepovjerljive, sumnjičave namčoraste čangrizavice koje ne vide prst pred nosom, a kamoli nekaj drugo, pa i realne činjenice zakaj se nekaj dogodilo.
Kao...
Zaboravljeni mob u autu.
Prazna baterija.
Kašnjenje.

Ili...

-Kako možeš zaboraviti mobitel u autu? To ne kužim!
-Ma daj, a di ti je punjač?
-Ako sam ja došao na vrijeme doma, mogla si i ti. Di si bila?

Ha?
Drugačije zvuči kad se zamijene uloge?

Sumnjičavost je naporna, kaj ne?
Ljubavno suicidalna....

Jebga, Meija! Ne daš mi da skupim ni 50 komentara. Živa, mlada, principjelna i oštra konkurencija. Blog!

oj, mei :)

a jesi analitična u ranu zoru. bit će da si mirno spavala... :P

:)) najviše me zajebaje doma paziti na mob. Il ga moram stalno imati u žepu il ga ne čujem. Na dvorištu, u vrtu, prizemlje, kat, tavan, mokre ruke u kuinji ili krpa i rukavice.

I stvarno, ako nekaj gori, zovi fiksni, netko se bu uvijek javil..
al da svako malo čekiram mob.. opterećuje.

hej vas dvoje ;)*

Medonjo, čekam tvoje priče, znaš ;)

mmka, spavala ko beba, nakon par dana konačno. se vidi, ha? :))

pogni, a zamisli da te tvoj nazove na fiksni i pita ozbiljnim glasom, na rubu prijetnje: zakaj ti je mob isključen?
a nisi ni skužila da se ispraznio :P

hbt. zbog čega ljudi rade frku! :/

ček da pitamo Medu koje bore se dobijaju od sumnjičavosti, pa trk svi na ogledalo. Medo...?

Nisam Medo, ali ću vam reći kad sumnja neumitno prelazi u ljutnju, dobiju se okomite bore na čelu, a ako to prijeđe u brigu onda su bore vodoravne.

mmka, prvo ide pogled, pa onda tikovi i na kraju bore :P

http://www.facebook.com/pages/Mother-Tereza/11869384348

znala sam da nešto krije ispod te marame :)

e... frapiralo me da je na fejsu, ha :O

U marami šećera.

Dudh i Mmmmka, recimo to ovako; sumnjičavost samo produbljuje bore koje već imamo.

Ide mi jutros intuicija. I gatanje.

vi se tu zezate, a post je krajnje ozbiljno napisan, o ozbiljnom stvarima...o čarapama, mobitelima....i nesmem zaboraviti-gaćama

Mora de je fest teško živjeti s nekim u koga stalno sumnjaš. Meni se samo dosta javiti kad se putuje da se sretno stiglo na odredište. I tu prestaje moje razmišljanje.
A ako si koju uzme sa sobom?? Bože moj, sretniji se bude vratil doma :))))))))))))))))
Zar nije ljubav ako želiš da je onaj drugi sretan?? :-PPPPPPPP

Jeste pogni, vrlo je teško. Ja najviše sumnjam u sebe i u svoje sposobnosti ali: Sumnjam, dakle jesam!

Postoji period u kojem nekog upoznajemo. Nitko nije toliko naivan da sve uzme zdravo za gotovo i da vjeruje bez neke vage ili barem logične provjere.

Traje li to kroz cijelu vezu, brak i suživot, nešto ne štima..

meija, sad mi je opalo na pamet..
jel se javio onaj tvoj frend koji je rekao da će se javiti??