čudan čovjek čudnog imena

U biti vrijeme ne prolazi.
Ono je konstanta nezadovoljna svojim izgledom
i dok se ogleda u zrcalu martovskog neba,
šminka svoje blijedo zimsko izdanje u make up proljeća.

Pa mu dojadi i povuče Sunce za zrake
da zagrije umorne titraje boja,
zujanjem pčela ispuni čaške,
lijenim izdancima natoči znoja.

Pa uzme oblak, ocijedi iz njega nabubrele kiše,
zrelošću ofarba jesenje lice,
statiku fjake sa njega izbriše,
i usred te nevine nedoumice,
uhvati sebe kako na vjetru se njiše.

Hladnim dahom otjera ptice,
navuče bijeli šlafruk od snijega
zamagli binokl izvidnice
i prizna sebi da ne može više.

U biti vrijeme ne prolazi.
U brojanju minuta samo se spotičem o njega.

:-)))

wowww divno,raznježena sam...:)