u svijetu površnog gledanja
Nadanja, krhka kao porculanski kič u bidermajer vitrini,
drže me iznad vode,
varljiva poput miga umjetnih trepavica
i estetike lica umivenih starleta.
Niz slivnike plaču isprane boje lažnih ljepota.
Gazi me otuđenost A.D.
Religijska blasfemija, deficit sućuti nad zlom
i prokleta etika kuloara
u svijetu neimaštine emotivne arhitekture.
Svršen čin roh bau jedinstva
(interes nas drži skupa)
prepuštam aplaudiranju publike
na sajmu taštine.
Ja bih stvarao.
Uz par ruku kojima ne smetaju dodiri
popucalih žuljeva
od kompromisa osobnosti
zbog mitološkog spokoja pripadnosti čovjeku.
U kome nam se sjene stapaju u jedno.
17.12.2012. u 19:10 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar