Muškarci i žene...i nešto između

Kajaznam, možda je bedasto, ali ja tak šljakam – tuđe ponašanje pokušavam vidjeti iza leđa, doći do one točke koja je bila polazna za nekaj. A to nekaj se direktno tiče i mene.

Je, reći ćete - nepotrebno gubljenje vremena!
Možda.
Sigurno, pogotovo za ono koje na prvu izgleda kao prst u pekmezu. Namjerno gurnut. Čak i bez skrivanja.

Meni, to zavirivanje iza leđa, izgleda kao skupljanje informacija potrebnih za odgovor.
Kakav? Ovisi o skupljenim grančicama. I o onom zbog koga sam ih skupljala :)

Veli on meni, obično sutradan – kužio sam da provociraš, ali mi se nije dalo reagirati.
Zakaj, upitno.
Izbjegavanje nepotrebne rasprave, vjerojatno.
I pametnija opcija.

Provociram obično kad nemrem na uobičajeni način doći do reakcije. Da li očekujem točno određenu, pa stišćem fige u džepu, nadajući se da će biti takva i da neću blenut iznenađena ili sam fakat otvorena za sve opcije, druga je priča. I ne baš pravocrtna :P



U stvari, fakat, zakaj provociramo? I ciljano, koga?
I tko je u tome na vrhu tobogana, a tko je našpranjal dupe na pohabanim daskama ili puknutoj plastici?

Možemo onak', usput laprdati, riječima pikati, ko špriherima gađati, a bez nekakve konkretne namjere. Samo ritualno vježbanje verbalnih sposobnosti i niš više. Čak i puno puta nesvjesni da zvučimo provokatorski.

Možemo konkretno, ne onak' usput, biranim riječima puknut' nekog, pa zaustaviti dah i čekati kaj bu dalje. A nadamo se da bude. I da bude kak' treba biti. Jer želimo nastavak, uglavnom u svojoj režiji, iako su nam uloge povezane ;)

A možemo i bez ikakvog, realno vidljivog razloga provocirati, provjeravati gipkost vlastitog jezika, odraz dupeta u ogledalu jer totalno je nevažno tko nam je nasuprot.
Jer sve što radimo, radimo propeti na prstiće, da budemo viši, mašući ručicama, da budemo uočljiviji. Krajnji cilj je ionako na našoj adresi: Mr/Mrs. Ego…



Kad smo na drugoj strani, provocirani, s ovim prvima može čak biti i zabavno. Jer nema zloradosti. Samo benigno popunjavanje prostora i vremena. Niš više od toga.

S drugima, sad tu ide ono zavirivanje iza leđa. Kao preventiva. Zaustavljanje krivih koraka. Riječi. I onih koje će biti u formi isprike. Planirane uloge treba odraditi do kraja.

A s trećima?
Reagirati? Smo sigurni da će reakcija biti shvaćena na pravi način? Ili je dovoljan sućutan pogled jer neprijatelj čuči u njima samima?
Možda ni to neće primijetiti…

Ha?


O provokacijama koje bude želju i u nestrpljenju vremensku jedinicu čine jasno naznačenu, drugi put ;)

Dobro vam jutro!

Konstruktivne i destruktivne provokacije.
Prve su poželjne, pedagoške, razvojne, čak zabavne i duhovite. Druge ponižavaju, negiraju, povrijeđuju i zlonamjerne su.
Prve su zgodne i dobre, druge su čisti višak.

A mi se trebamo moći kontrolirati i znati precizno reći osjećam se nezadovoljno, razočarano, ljutito i tome slično, a ne u provokacije umatati svoja nezadovoljstva, jer to nitko nema vremena dešifrirati i to narušava međuljudske odnose.

Jutro Meija :-) !

a da, kaj nikad nisi provocirala, tj okolnim putem išla? :P

teorija je jedno. je, tak je super biti iskren, reći svaki put kaj te žulja, ali koliko puta pregrizemo jezik ili sve to kaj imamo reći fino zapakiramo, ili jednostavno provociramo?

Provociram i ja kako ne. Tipa ako mi se frajer sviđa onda provociram, pa malo to čačkam, pa vidim kako diše i onda direkt u glavu.

Ili recimo kada je netko izuzetno glup, a ne smijem mu to direktno reći, jer ima uticaja na neke moje ishode, onda nekad ne mogu izdržati, pa pitam pitanja koja su malo kompliciranija i gledam kako se muči, to me nekad posebno veseli i opušta. Istina, ovisi o situaciji.

Prvi primjer je pozitivna provokacija.
Drugi je negativna, štaš griješi čovjek :-)