čudan čovjek čudnog imena

Voda mi je razbuđivala pore kad si me zagrlila
kliznuvši s emajla kao pjena s mirisom badema.
Uzeo sam te dlanovima i umio s tobom lice
dok si bešumno skrivala moju nagost.

Tako prokleto jako želim voditi ljubav s tobom.
Uzeti je na povodnik probuđene požude i prošetati
tratinama tijela zvučnim koracima poljubaca.

Ustao sam i izložio muškost nijemim zidovima
dok sam zaostale cumuluse mirisne pjene
brisao pamučnim obrazima ručnika.
Još si u meni jer želja se ne briše žeđu šugamana.

Omotala si mi se oko glave umirujućim ritmom dima cigarete
i plutaš mi nutrinom s drskom flotom žudnje i pohote.
Zamišljam te bez obzira na intenzitet svijetla.
Prodirem u tebe i pod krinkom tame i na mekom snopu užarenih volframovih niti.

Jednostavno.
Tako prokleto jako želim sadizam tvojih noktiju
strasnu nježnost usana ,
toplu skliskost oznojenih dodira i
tonalitet vriska i uzdaha
dok ti otkrivam boju zjenica na samom vrhu grčeva ushita.

dobra večer, zelenoruki!
poštovanje, i moja sućut, također..

koje sjecanje
koja pozuda
koja grebaza
pa kako da zaboravis...

eh. ti zeleni znaš da ja tebe volim.
ali, pokušajmo približit umjetnost širim masama.

Alo, mala!


Pa jel ne kužiš da ti mokre ruke od suđa, jebote?
Oš vidjet kako je to s ladnom vodom po jajima?
Oš da ja tebe sad, a?

Sad ću da te karam.
Aj, da vidimo malo: sisice, nožice.
Malo ću podrpat.

Tak sam se napalio da bi mogo i u zid,
Da me nisi spirkom.
Daj krpu, jebo ručnik.

Kaš prestat pušit?
Iako, ne pušiš loše.
Stan, deder tu na svjetlo.
Sad ću da te karam.
U jebote, pazi, žarulja.

Koliko ono plaćaš manikeru?
Aj, ček sad (onomatopejski žval – žval)
Šta se sad dereš, čut će susjedi.
Aj, šta ti to viri iz očiju?