...
Beskraj blijedoplave sipa tihu sjetu.
Dan je nijem.
Tromo ostavlja vrijeme za sobom.
Kap po kap.
Polako kao erekcija navike supružnika.
Umotan u maligna sjećanja
zumiram humke marljivih krtica
kao uljeze na zelenom make up-u ledina.
Akne underground scene naturalne mistike.
Slijepi rovokopači dozivlju svjetlost.
Ja sam stigmatik prošlih povjerenja
na prozoru nemira.
Ipak, skrušenim pomakom glave
rastjerujem zablude i mijenjam ih priznanjem.
Interes je u pitanjima.
Kako se ljubiš?
Pomisliš li ponekad bi li naša bliskost
radovala kristale vode i modelirala ih u
molekularne statue vrhunske forme?
Koji dodiri sviraju kantatu trncima?
Zašto je nebo plavo, sada ,
kada te toliko želim?
A tek je nekoliko umorenih danas iza nas.
Slušam te između miroljubivih stepanja kiše.
U šutnji, na stijenkama zdjele apsolutne tišine.
U prostoru tvojeg bivanja.
U otopini slomljenog svijetla i blage tame
i s lijenim dahom vjetra s krovova,
nehajnim dodirom ruke projiciraš moj stvarni oblik.
Ljubiš me nježno. Nesvjesno. Bezusno.
Instrument je nebitan, opojnost je u zvuku.
Esencija si umirenja.
San i zbilja ljuljaju se zagrljeni u sentiš ritmu shvaćanja.
Scena pokladne zbilje.
Krinke pod maskama veličaju buku.
Spokojan dan prelama privid.
Omamljenog naglom svjetlošću
labrador spoznaje vodi me u zadnje sate
u kojima bih ti pričao,
možda kako mi je mali dodir značio puno,
kako me libido truje da te dotaknem
a svjesnost tvoje vrijednosti drži me podalje
jer nekako, s cjelokupnim uvidom u nas
od poznanstva do sada
mislim da je jedan od mojih anđela pobijedio zaborav
i utjelovio se u tvojoj ugodnoj statici
a ja sam onaj koji zna slomiti krhke ljepote
kolonija tihog gnjeva
i ne želim to dopustiti
makar sve trajalo samo do sada
ili daleko u budućnost
razlog našeg spajanja je mnogo više od tjelesne privlačnosti.
12.02.2013. u 20:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar