Laprdarij

"...Dat ću jedan sasvim jednostavan primjer: Muškarac voli ženu i ona njega. On dolazi iz obitelji gdje se manje ili više smije uzimati, što važi i za ženu. To se osjeća instinktivno. Kada sam zajedno s nekim, točno znam koliko on smije uzeti, a koliko smije ili može dati. Time se vodim i znam koliko i što mu smijem dati. Dakle, SMIJEM MU DATI SAMO ONOLIKO KOLIKO MI MOŽE I ŽELI VRATITI. Kad netko daje više nego što drugi može primiti, veza je ugrožena. Stoga je davanje u vezi uvijek ograničeno mogućnostima partnera..."

Pogodite koga citiram? Hellingera, naravno.

Ovo se odnosi na sve međuljudske odnose, i ljubavne, i frendovske, i poslovne. I dok je tako, dok nekomu dajemo taman koliko on može i želi uzvratiti, i tako u oba smjera, sve je ok.

Ako nekomu dajem više nego što mi želi i može uzvratiti, nastaje neravnoteža i taj drugi se osjeća ugroženim jer mu ja naturam nešto što njemu nije potrebno. I on se prije ili kasnije pobuni. Isto tako ako mu ja dajem manje nego što bi on želio, opet ne valja.

Za procijeniti je li odnos ravnotežan nije potrebna neka velika mudrost. Ako i razumski ne znamo, znamo po osjećaju u trbuhu (reče H. - instiktivno). Ako nas malo grči, onda nam netko ili uskraćuje, ili nas opterećuje. Kad mene netko opterećuje osjećam to na leđima, bodlje mi iskoče s vremenom na ramenima, imam se potrebu braniti. Osjećam se napadnutom. Moj je prvi korak - razgovor. Ponavljanje, jer stvari treba reći barem tri puta da nas netko čuje. Ako nakon tri puta ne čuje, onda bježim. Jer vrlo često ne razumiju što im želim reći, dapače još se i uvrijede - jer oni bi meni pomogli, evo nude mi, rasprostiru se, a ja bezobraznica ovako. Oni bi me spašavali, a ne razumiju da nisam fizički ugrožena, i nisam ih zamolila za pomoć. Zapravo su naporni, i agresivni. A u jako dobroj namjeri. Uguše me u njihovoj vlastitoj najboljoj namjeri!

Da se ne bih našla u neravnotežnim situacijama, volim pitati - što bi želio, što očekuješ, je li ti ovo smeta, je li ti fali nešto.. Pa s tim odgovorima nadopunim svoje osjećaje. No, ima ljudi koji ne žele odgovoriti. Možda i ne znaju. A možda me time drže na "kratkoj lajni". E, sad oni meni uskraćuju i ja se počinjem osjećati loše. Moja reakcija na to je da i ja počinjem davati manje. I onda se obično takav odnos ugasi. Jer zapravo - ne vrijedi.

Tako je i ovdje. Nemojte od mene tražiti ono što vam ne želim ili ne mogu dati. Jer je to tako. I nemojte mi nuditi što ne trebam. Jer ne trebam. A odrasli ste ljudi pa valjda znate procijeniti. I bez ljutnje.

Imam pitanjce u vezi sa "SMIJEM MU DATI SAMO ONOLIKO KOLIKO MI MOŽE I ŽELI VRATITI"
Kak se to mjeri?
Na vagu?
Pomičnom mjerkom?
Toplomjerom?
Po satu?

Jerbo bez preciznog mjerenja uvijek će jedan kraj biti dulji.

Recimo - emocionalnom inteligencijom.

Korekcije se mogu i dogovoriti.

A dobro, kako se to mjeri emocionalnom inteligencijom?
Jel ima neka skala?
Jer ako nema skale, onda ti je to ko i mjerenje pedljom. Ako obadvije strane nemaju isti pedalj, nabrzake se posvade oko toga čija mjera je ispravna.

Nije ti baš jasno o čemu govorim, ha?

Ni tebi očito nije jasno šta ja pitam :P

Onda ti je previše. Ili sam ti ovim zapisom "dala" ono što tebi ne treba.

Ok, ajde mi opiši bol.

Ili, budući da voliš glazbu, opiši kako se osjećaš kad slušaš dobru glazbu. I kako znaš da je neka dobra? I kako da ti ja vjerujem da je baš ta dobra?

Kako misliš bol?
Procjena jakosti boli?
Ili bol kao pojam?

Čime mjeriš kvalitetu glazbe?

Pusti bol, ajmo o glazbi.

Pa to te pitam :))))))
Imam problem s onom rečenicom iz prvog komentara.
Kako možeš usporediti osjećaje bilo koje vrste ako nemaš mjerni sustav?

Pa imaš li ti mjerni sustav za kvalitetu glazbe?

Moram ići, posliej ću pogledati komente

Nemam mjerni sustav.
Zato i ne dijelim glazbu na kvalitetnu i nekvalitetnu.
Samo na ono što se meni sviđa i onu drugu.
I to je moj subjektivni doživljaj koji se ne tiče nikog drugog jer ne očekujem od nikog živog da mu se sviđa moj izbor glazbe.

A rečenica koju sam spomenuo u prvom komentaru kaže da trebamo mjeriti "davanje".
Zanima me kojim/čijim mjerilom.
Šta ako su skale različite?
Pa oboje misle kako druga strana daje manje ili više nego što je potrebno?
Kako se dogovoriti oko "količine davanja" ?
Na osjećaj?
To je subjektivno.

I men je zbunilo Coco ta emocionalna inteligencija je zapravo
okrutnost
u poslu je moras imati, al u ljubavi?

Pa naravno da je subjektivno jer je to tvoj i samo tboj odnos s nekim.

A i napisala sam u tekstu. To je osjecaj u trbuhu. To nam je urodjeno i mozemo ga obnoviti ako nam je otupip. Ali kao sto se uci i razvija osjecaj za glazbu tako se razvija i osjecaj za ljude.

A KOJI KUJAC OSJEČAŠ ZA MENE???

Cyb, pa recimo emocionalna inteligencija nam pomaze da ne blebnemo kad ne treba, da izbjegnemo sukob, da se umilimo itd.

Nis, kjele

ŠTETA....BAŠ ŠTETA,,,PA BAJ MAJO SAMIJOSTI???

Joj kjele kad ti sebi takvu stetu delas da ja bezim od takvih

Znači osjećaji s rezervom? U odnosu, uvijek držati ruku na kočnici, da se ne pretjera s "davanjem"?
Ajd dobro, ako je to nova moda.
Po meni, ako od nekog imaš loš osjećaj u stomaku, taj ti nije za prijatelja a ni za nešto više.

PAMETNO KOKA,,,SAMO BJEŽI,,,KOJKO TE GOD NOGE NOSE...

Pa je, maxim, ili te netko gusi

Cuvaj se, kjele

A u em.int. spada kad kuzimo da mi nekog gusimo ili mu je nesto neugodno

ČEGA DA SE PAK SAD ČUVAM,,,,???PAS MU MATEJ PA DOBAJ SAM KO KJUH NAŠ SVAGDAŠNJI.

Sebe, kjele

Hm. Ja to nisam nikad tako gledao.
Deri najbolje što možeš, pa ako ide, onda super i prekrasno, ako ne ide onda kistihant i haveanicelife.
Ali kalkulirati? Jok. Ja to ne znadem.
Mortik sam zato tu i tamo dobijem po nosu?

Max, ja sam od onih koji tvrde da je za dobar odnos potrebno puno uloziti, i osluskivati drugu stranu, uciti jrdan o drugom, uvidjati i postavljati granice jer nije dobro ni da smo preblizu

Kao ples, blizu a opet mozes se kretati i jos ljepse kad smo uskladjeni. a ne da je jedan sav divlji a drugi stoji na mjestu ili se tek klima

Neću sada da čitam komentare pa ću možda ponoviti
to je možda netko već rekao.
Sve je ovo u redu osim jednog,a to je koliko dati.
Daješ koliko imaš za dati,ni više ni manje,a na drugoj
strani je da uzme ili ostavi.
Ja tebi nudim ovoliko,a na tebi je da procjeniš jel ti
to odgovara ili ne.
Znači nikoga nikoga niti opterećuješ niti uskraćuješ.
Osim ukoliko ga prisiljavaš da bude s tobom.

Mislim da je uvodni tekst baš ono što treba... hvala Cococh-Anel

Koko ja to ne znam dozirati. Prva faza mi je faza odluke. Kad odlučim onda volim. Kad volim onda volim i kada mene ne vole na isti način. Nakon toga slijedi faza kada mi više nije važno i kada se ne ljutim zato što me se ne voli na način na koji sam ja očekivala. Jednostavno ta osoba je apsorbirana u mene, ona je dio moje ljubavi i volim je uvijek, kao što se voli proljeće, more, dijete, pas, jednostavno volim i uživam u tome. Nastojim ne biti naporna, odvajam se, polako, da ne osjetim odvajanje, ali i dalje nastavljam voljeti i mogu reći da sam sve muškarce u svom životu voljela i da ih i dalje volim jer su me obogatili i pomogli mi da se izgradim u osobu koja jesam danas. Samo nekog volim više, nekog aktualnije, ali uglavnom volim ljubav iznad svega i to je to.
Najteže je razdoblje kada moram pomiriti svoje želje i očekivanja, sa željama i očekivanja druge osobe. To je nekad teško, bolno, u poricanju, ali ja volim ljude, i želim da budu sretni. Kad shvatim da ih činim nesretnima, kao što bih voljela da i mene netko tretira, pustim ih, nježno radi sebe i nježno radi njih, voleći ih čitavo vrijeme i još dugo i zavijek nakon što nam se životni putovi razdvoje.

Tape, sreća je ako ono koliko može dati upravo odgovara partneru :) I ako se ne moramo puno sustezati ili napinjati. No to su početna podešavanja, a ako i ne ide, nije smak svijeta.. A i s godinama popuste te amplitude..

Hej, Aguara :)

Pašemka, ok, otvorenog srca i to, no ako drugi ne može progutati količinu onoga što mu nudimo, što onda? Meni se malo ekonomiziranja ne čini lošim, pa onda i dulje potraje naboj.

Moja zona komfora je prilično velika, ne dam si blizu. I neugodno mi je kad mi netko provaljuje u moj prostor. Volim se osjećati nesputanom, pa se onda trudim i ja nesputavati druge. Možda čak i previše osjećam te zone kod drugih, i ostanem radije malo dalje nego da dođem preblizu.

A i lakše mi je nekog polagano puštati blizu, lakše se navikavamo jedno na drugo..

Ispričala mi je jedna žena priču o dikobrazima - kako se oni griju međusobno. Ako se previše udalje hladno im je, ako se previše približe nabadaju se i bolno je. Žele li da im je toplo i ugodno moraju paziti na udaljenost. Tako i ljudi, neki imaju dulje bodlje, neki kraće, neki ih nemaju. I to treba poštivati.