Laprdarij

Rodila sam se i rano djetinjstvo provela u kući s puno ljudi. Živjelo nas je u njoj devetero: baka i deda, bakin brat, troje bakine najmlađe djece koji su još studirali, mama, tata i ja. Predivno! Bile su u toj kući, dakle, tri odrasle žene koje su imale brigu o kućanstvu. Baka je kuhala i prala suđe, brinula oko kuhinje, moja mama je prala veš i spremala, uz to je radila u firmi puno radno vrijeme (to je bila njezina želja), a moja teta, studentica, ona je bila zadužena za nabavke i isto za spremanje dijela kuće. I tako su se njih tri podijelile.

Koliko se sjećam, muški nisu prali suđe, nisu niti kuhali. A bome nisu niti veš prali. Tata je mami pomogao kad je bilo nešto teško za prenijeti jer tada nije naravno bilo vešmašine nego se je veš iskuhavao u kotlu, na peći na drva. U veškuhinji u podrumu.

Muški su radili i zarađivali, dvojica su studirala. I zarađivali bi sezonskim poslovima.

Sve je štimalo. Znalo se je gdje je komu mjesto. I uglavnom nisu bili preopterećeni. Mojoj mami je znalo biti previše jer je veša za devetero bilo poprilično. Ali je imala skuhano, za dijete su joj se svi brinuli, a meni je bilo super! Uvijek je netko bio na raspolaganju. Sjećam se kako me je jedan stric učio stavljati nogu za vrat, drugi me je učio kopati nos, a teta me je šminkala.. Tak su se sprdali sa mnom, a ja uživala :)

Eto, to je bilo unatrag 45 godina, u Zagrebu. Dakle, i ne tako davno. (Više nitko od njih nažalost nije živ, ima 15 i više godina, jer su svi poumirali rel. mladi).

I meni je to ostao pojam sreće. Velika kuća i puno ljudi u njoj, različitih generacija, u kojima su poslovi podijeljeni, a djeca uvijek nađu nekog tko je raspoložen za njih. I tada se je znalo što je muški dio, a što ženski. I nitko nikog nije okrivljavao niti optuživao da se ne uključuje u nekakve poslove. Da ne zaboravim, znalo se je i tko je gazda. Baka i deda su bili gazde, i bilo je onako kako su oni rekli.

I to što se je danas sve svelo na život u dvoje, sa ili bez djece, nije čovjeku urođeno. Jer smo stotinama i tisućama godina živjeli u grupama, plemenima, velikim obiteljima. Dijelili smo poslove - žene međusobno, muški međusobno. I tako je ostala potreba za dijeljenjem poslova, no kako to sad izvesti kad su prisutni samo dvoje umornih, i oboje mora raditi full time da bi preživjelo? Nisu ni muški krivi, a niti žene, sve se je poremetilo, udaljili smo se jedni od drugih, veliča se pojedinac, a obitelj gubi na vrijednosti...

Ili - samohrane majke: što dalje reći? Sve moramo same dok djeca malo ne stasaju. I nigdje nikog. Patim za onom prepunom kućom.

Kako bilo - Sretna vam Dan žena, ne osuđujte već ljubite..

Ja san iz "velike kuce" kuce bez grube rici, taka me ovi blog. Hvala!
Cestitka i :-)

coco, krasan zapis ali nemam lijepa sječanja i iskustva sa suživotom u tako velikoj obitelji....
nekada je to bilo normalno da se živi i sa bakom i djedomi i stričevima, tetkama i ujacima ali nije uvijek bilo i sretno.
Jedva sam čekala da se osamostalim.

:) drago mi zbog tvog iskustva :) a sada? navijam za dobitak na euro-jack potu :))))

ni ja nisam živjela u velikoj obitelji, al sam ipak jedva čekala da se osamostalim i odem
na prvi pogled, pomalo sma ljubomorna na taj život u velik, sretnim porodicama, a opet..... ništa ne bih mijenjala, jer sve ima svoje razloge, i što smo prošli do sada, na neki nas način određuje.
a ja sam, ako ne zvuči neskromno, zadovoljna time kakva sam (baš zato) postala :_)

Znam jednu obitelj u predgrađu gdje je njih 16 za stolom. Preko ljeta izgleda kao da je svaki dan neka proslava jer ručavaju na dvorištu.
Upoznao sam oca u bolnici (srce ), bili smo zajedno u sobi. Kakva je to fešta kad su posjete...uvijek su svi bili dobre volje...
Interesantno!?
Ugodan tekst za današnji dan...poklon za sve... i ženske i muške...

rodila sam se u stanu prepunom ljudi a kad smo se odelili odjednom sam bila jedino dijete, samo u ogromnoj kući..što se mene tiče, ne bi imala niš protiv da smo tamo ostali premda smo stajali na glavi jedan drugome, bili smo sretni.

hm...do svoje 30. živjela sam s mamom i tatom u četverosobnom stanu! istina, nije da je bilo tijesno, ali čim sam došla do svog stana..otišla sam! život sa puno ljudi ima svoje prednosti (imao mi je tko čuvati djecu i dok su druga ujutro morala u 5 uri van iz topla kreveta, moje cure su spavale dok su htjele...često je mama skuhala, oprala etc)! no, zajednički život u čoporu mi nije nikad bio drag! prvom prilikom sam otišla...i to tak da je mama ostala solo u ogromnom stanu! volim svoju samostalnost i svoj plejs volim uređivati po svojoj volji...čak i tako da nije uređen! nikad neću zaboravit kad sam sa svojim mužem nakon ručka otišla u krevet...voljeli smo se maziti i sexati nakon ručka...a mama je onak prigovarala...a kad ćeš suđe oprati? hm...i danas volim svoju slobodu i svoju samoću...čak i namještaj koji nije uobičajen kao nit važnost u životu. tek povremeno mi se skupi nešto ljudi...ali i to u pravilu ne prelazi petero! čoporativna druženja tipa svadbi, krstitki i ostalih takvih obiteljskih okupljanja uvijek su mi bili mrski. jer uglavnom nisam imala kaj pričati s ljudima! ono kaj je njih pokretalo i držalo, meni je bilo strano...ono pak kaj je mene zanimalo...čudno su me gledali? možda je zanimlijvo prvih po ure, no kasnije gledam kud ću nestati jer ne volim stupidne razgovre...o vremenu, o djeci, o uspjesima, o imanju...malo ljudi pričaju o tome što jesu? uglavnom je to poligon za ispeljati novu bundu, novi auto, novi nakit etc!

a možda i stoga što nas je u djetinjstvu bilo cijeli čopor...4 djece i roditelji! uvijek me bilo sram kaj nas ima toliko jer sam smatrala da je to ostatak zaostalih vremena i da bi 2 djece bilo posve ok...a moj otac je bio pravi dalmoš koji je išao do sina ...i napokon ga je kao 4. dobio! ne jednom sam se pitala kaj bi bilo da ga nije tada dobio? no svakako je ljepše biti sa više djece neg jedinac?

Eh, ja se nadala da ću se barem udati u kuću punu ljudi. Ali nisam. Izdaleka je izgledalo kao da se slažu, a onda izbliza nitko ni sa kim ne razgovara, svi si nešto zamjeraju, koma.. Da bi moja djeca ostala bez igdje ikoga, i to mi je žao.. No, valjda im je tako suđeno.