Laprdarij

Mene učilo, što doma, što okolo, da ako imam prigovor nečemu, ako mislim da nešto ne valja - neka predložim rješenje. Neka velim kako bi po meni stvari trebale izgledati. I ne biIo kakvo rješenje, nego rješenje u kojem bi sve strane imale neku zadovoljštinu. I tako sam od rana shvatila da nemam ništa od pobune, ako ne ponudim istovremeno i rješenje.

Ok, nije lako smisliti rješenje, pogotovo rješenje koje je uistinu dobro, u kojem svi idemo naprijed. I treba biti svjestan da to nije lako. Isto tako treba biti svjestan da takvo rješenje uvijek postoji. A i kad smislimo (uočimo) rješenje, ono što je jako teško je - predložiti na koji način sprovesti to rješenje. Znači - kako. Ili ga sam sprovesti.

Sada s 50+ znam puno više nego sam znala prije. Znam, recimo, da ako samu sebe ne mogu nagovoriti na nešto, recimo na prestanak pušenja, kako ću onda nekog drugog nagovoriti na nešto? Ako se ne mogu sama sa sobom dogovoriti, ako ne mogu sama sebe uvjeriti u nešto, kako ću nekog drugog?

Ili: ako ne mogu od sebe same, od djece doma dobiti ono što želim, ili od vlastitog supruga, na temelju čega se mogu zanositi idejom da mogu promijeniti svijet?

Ne znam kakvi su vaši poslovi. Moj posao je vrlo kreativan. I imam dosta slobode za uvođenje novih stvari u posao. Nazivno. Međutim, kad smislim nešto novo i kad to želim provesti, uvijek naiđem na otpor. Ljudi jednostavno ne vole promjene. I ne zanima ih koji su benefiti te promjene nego se zaključaju čim osjete da je promjena na pomolu, i počnu se braniti, neki vrlo agrsivno. No, svjesna sam toga, pa imam načine kako ljude uvjeravati, kako ih dovesti u situaciju da na kraju sami požele tu promjenu, i kako postići da pomisle kako je svijet besmislen bez te promjene. No, to nije lako. Zapravo, riječ uvjeravati tu ne stoji. Jer ne idem ja od jednog do drugog objašnjavajući im kakve koristi imamo od te promjene, jer znam da to nema smisla. Tako bih se samo izložila njihovim verbalnim akrobacijama. Uostalom, to kako izvedem stvar - to je moja vrijednost, i moja tajna. Nemam bez veze 50+. Ali ujedno - to je i moj domet. U stanju sam uvesti promjenu u grupu od cca 100 ljudi. To sam isprobala i provjerila više puta. S tim da ta promjena ne zadire u mijenjanje ličnosti, već samo mijenja svakodnevne navike. Dakle, ništa na osobnom planu. Usput, koliko ljudi vi uspijevate uvjeriti u nešto?

Sada s 50+ vidim u kojoj mjeri ljudi mlate praznu slamu. Vidim kako pričaju o nekom problemu, sjedeći i pušeći za kompom, u toplome, s hranom i/ili pijačom pred sobom. Vidim kako se zamišljaju na vjetromitini, šibani snijegom, ili kako trče pustinjom i skapavaju od žeđi, ili spašavaju ljude od nekog zla ili 'zla', ili su vođe koji svojim govorničkim vještinama zavode mase i ove ih slijepo slijede. I sve to oni rade u svrhu neke velike ideje, jer oni - mijenjaju svijet. A drek, sjede pred ekranom, niti cipele nisu obukli.

Oni 'napredniji' odu u birtiju, ili na neki tulum, pa udri po problemima i kuknjavi, sa sličnim filmovima u glavi kao i oni doma pred kompom, energično rješavaju svjetske probleme, da bi drugi dan zaboravili o čemu su uopće pričali.

Najgore je to što su oni uvjereni kako su nešto uistinu napravili.

Nema druge, nego prvo pospremiti vlastito dvorišće (aha, znam, lakše je drugom reda raditi).

Eh, sad mi se otvorilo novo područje, a to je - kako Hrvati pasivno čekaju da im drugi riješe probleme. No, o tome drugi put.

Pade mi na pamet sljedeća situacija: i tako netko dođe recimo na blog, upozorava na svjetske probleme, uzrujava se, a sve to radi za vrijeme radnog vremena. A što bi mu bilo pametnije? Da odradi dobro ono u čemu je dobar, da najviše od sebe da tamo gdje se to očekuje od njega - na radnom mjestu, i za što je plaćen. Kad bi svi Hrvati prionuli svojem poslu, i 7 i pol sati odradili dnevno, imali bismo šansu.

Ali - kome je zanimljivo vlastito dvorišće? Komu je stalo da je njegova trava zelena?

I još kad bi svi ti Hrvati s VSS još uključili i mozak, i mislili kako da poboljšaju to što rade, imali bismo šansu. Kad bi pametno i funkcionalno pospremili svoje dvorišće.

Eh, otišla sam u drugu temu.

Ali - kome je zanimljivo vlastito dvorišće? Komu je stalo da je njegova trava zelena?

svakome tko je i mrvicu normalan ... onim drugima je i tak svejedno ...

Lutak, pa jesmo li mi Hrvati onda normalni?

Coco, nije uvijek sve tako jednostavno.
Kod nas je ordinirao liječnik poznat kao veliki ljubitelj dobre hrane i dobre pijače.
Otišao mu je s raznim papirima, nalazima i snimkama moj rođak i doktor je sve to pregledao i rekao: " Ile, od danas nema više alkohola, nema cigareta, nema crvenog mesa, nema....
Rođak se pobunio:
" Ali, doktore vi pijete, pušite i sve volite pojesti "( bili su istih godina ).
"Točno", -rekao je doktor, " ali ja nisam došao kod tebe po pomoć, već ti kod mene. Kad ja zatražim tvoju pomoć, onda ti meni preporučuj što hoćeš!"
Poanta: Ako nas netko ne traži savjet, a mi mu govorimo što ne smije, a mi to radimo, nismo u pravu. Oni odlučuju sami o sebi, kao i mi o sebi
Imam 120 kg. Misliš li da bih trebao nekomu reći da bi bilo dobro da malo omršavi zbog visokog šećera?

Nismo normalni, ali ni manje ni više nego svi ostali oko nas... a sve na kraju počima od osobnog stava... U mom uredu se radi mnogo ali npr. juče su spremili za otpad dvije ogromne vreće print papira iskorištenog samo s jedne strane... meni to smeta i vadila sam ga za ponovnu upotrebu... koja je paljba nastala... neće oni ispis na tom, nego čistom, iako 80 % isprintanog opet završi u smeću... a da bi se dobilo 2 vreće papira treba posjeći stabla, uložiti energiju.. i td...

Hej, Medo :) Prvo, ja sam za to da se savjet daje samo ako ga se zatraži. Nuđenje savjeta bez pitanja je gnjavaža. Drugo, nisam baš shvatila iz tvojeg komentara što je pitanje? Je li pitanje - smiješ li ti nekome dati savjet da smršavi ako ne želi imati povišeni šećer, budući da si ti šećeraš, i nisi baš mršav?

Aguara, pa meni se čini da je bitna razlika već unutar same Hrvatske. Pogledaj Međimurce - to je zapadna zemlja. Istrijani isto, to su vrijedni, poduzetni ljudi. Kuće im za izložbe. I u tim dijelovima gospodarstvo ide naprijed. Razlika je u mind-setu nas i Slovenaca.

Coco, želim reći da bi ljudima preporučili sustav kvalitetnijeg života, treba se na nama vidjeti da ga mi primijenjujemo.
Međutim, profesionalce treba poslušati bez obzira na njihov privatni život. Oni svoje upute naplaćuju. Iz grupe sam B šećeraša i čak ne želim ni slušati tuđe probleme s kilogramima. Imam svojih problema, da bih se bavio s tuđim dijetama.

Pulmolog mojeg sina je strastveni pušač, boje kože onako žućkaste, nezdrave. Imponirao mi je dok nisam saznala da puši. I dalje doduše mislim da je dobar liječnik, ali vrit, ako on ne može sebe uvjeriti da je pušenje štetno, tko može? No, to spada u druge kategorije, autodestrukcije, psiho-oštećenja, bla.... Ukratko, bio bi vjerodostojniji da ne puši, da živi to što propagira.

A kaj vama recimo svećenici djeluju uvjerljivo kad se miješanju u seksualni odgoj?

Medo, ja biram slušati one koji su mi vjerodostojni, ako mogu birati. Kod kojih su riječi i djela u skladu.

A kaj vama recimo svećenici djeluju uvjerljivo kad se miješanju u seksualni odgoj?

Mark Twein je rekao : " Ako hoćete znati da li su vam djeca dobro odgojena, pitajte one koji nemaju djece."

Oni mogu biti objektivni bez straha i usporedbi.

Tu se ne bih složila. Jer mislim da je upravo u tomu i problem što se lako osuđuje, a teško stavlja u poziciju odgovornog.

Najlakše je pljuvati po svemu. Ali kad nekomu veliš - evo ti sad odgovornost, pa ti riješi problem, ovaj se obično usere od straha.

Osim toga, iskreno, ne bih voljela da ljudi koji nemaju djecu ocijene da su moja djeca dobro odgojena. To bi me zabrinulo.

Coco, zar misliš da nitko ne može biti dobronamjeran i da se u svakom životnom komentaru krije nešto loše. To je put na iskricama i na blogu. Život nam pošalje u blizinu i u pomoć i dobre ljude. Bar meni.

Nije riječ o dobronamjernosti, već o vjerodostojnosti.

Ali ako već hoćeš, ajde mi predloži kako da svojeg klinca stisnem da bude bolji učenik? Nešto mi skuplja jedinice u zadnje vrijeme, sve mu je svejedno, sjedi na satu flegmatično, do ničeg mu nije stalo. Jedino ga zanima kompjutor i igrice. Smislila sam rješenje koje provodim tek tri dana, no ne znam kako na taj problem gleda netko tko nema djece. Što bi ti napravio?

Izgubio mi se Medo. Šteta.

Ako mi netko tko jedva krpa kraj s krajem daje financijkse savjete u što uložiti novac, trebam li ga poslušati? Ili, netko tko nije uspio ostvariti kvalitetnu vezu, tko je u istom dreku kao i ja, da mi daje savjete u vezi s tim? Pa ne može svatko biti učitelj. I mora mi imponirati. Dakle, mora u meni probuditi želju da ga oponašam, da budem kao on. A to je tako rijetko :(

Ček, baš da vidim koliko mi ljudi u životu imponira.

Hm, jedna mi osoba u potpunosti imponira, moja mentorica. Ta žena je čudo! Sam Bog mi ju je poslao.

Nekim svojim dijelom imponira mi više ljudi. Hm, dvoje sam nabrojila. Nažalost, niti jedno muško mi ne imponira, u smislu muškarca.

Coco, našao bih popis poslova koje može raditi ako je nešto naučio kroz školu i popis poslova koje će vjerojatno raditi ako odustane od škole.
Ostatavi mu to na stol. Kad baci, ti napiši ponovo. Počni ga zvati po imenima zanimanja koje ne voli. Ako ne voli košarku, zovi ga košarkaš, ako ne voli čistoću, zovi ga smetlarom i tako...to... nogometaš, alpski smučar... galebar...
Jebga, njegov je izbor i neka se polako odlučuje pomoći ili odmoći sutrašnjici.
Inače ga ostavi na miru.
Genetski će nadoći na svoj put.

Ovdje na blogu mi imponira, dakle govorim u prvom licu, komplitli subjektivno: Lanena sa svojim baratanjem riječima, i izričajem. Majstorica je. Ima u njoj puno težine. Medo mi imponira sa svojim dijalogom s bolešću. Puno težine. I njegove emocije su isto s težinom. Pamela mi imponira sa svojom iskrenošću. I u njoj je puno težine.

Ovo je samo na temelju bloga, jer ne znam ništa o tim ljudima privatno.

I Anerak mi imponira. Ima tu težine.

Hej, Medo, hvala :) Mali mi ide u 7. razred, dakle ništa dosad nije naučio raditi, tek se treba upisati u srednju školu. A svejedno mu je u koju će. I da li će. On bi htio biti profesionalni igrač igrica, jer to navodno postoji. Kako ga pokrenuti da se barem u nekakvu školu upiše, jer nema više vremena?

Kriza "učenja" i kriza "godina ". Sjećam se svog faksa (šumarskog ) kada sam se pitao a koji kurac meni treba nacrtna geometrija? ( jednadžba hiperbole )

Kad kažem - težine, teško mi je objasniti na kaj mislim. Valjda kužite.

Medo, da je barem mojem došla kriza na faksu...

Zovi ga " bivši igrač igrica "!

Meni je došla kriza na faksu. 2. godina. Htjela sam odustati, skoro i izgubila pravo. A dotad bila sve 5. I starci me nisu špotali, niti prijetili, samo su me pitali, ako ti damo šansu, hoćeš li je iskoristiti? I rasplakali me time... naravno da sam iskoristila šansu.

Rugaj se stolici u kojoj sjedi.
Radi sve što nema veze sa savjetima, i opomenama, i uputama, i ucjenom...
Radi sve kao da si ti realni život a ne majka.

Medo, kak da ne budem - majka?

Meni i sva literatura o tome sliči na ovo što ja blebećem, jer je sve individalno...i, na sreću, prolazno.
Samo ga nemoj ostaviti u utisku da ti je svejedno.

Smislila sam rješenje, ali ga ne budem još rekla dok ne vidim funckionira li, da ga ne zacopram. Prva tri dana funkcionira. Idem na stimulaciju. I građenje vjere u sebe.

Znam samo da od kazni i zabrana nema koristi. Niti ucjena. Barem ne očitih :)

Coco, ako si ti Majka, ( a jesi ), život je Otac... Mora negdje kliknuti da započne igricu, zar ne?

Medo, razmislit ću o tvojim savjetima. Sad mi se na prvu loptu ne čine bliski meni, no možda otrkijem neku poveznicu

ON MORA KLIKNUTI!

To znam, ali KAKO?

Ha, možda i on traži rješenje?!

Da mu ne visi upis u srednju školu, bilo bi drugo. No, svejedno jedinice nisu ok..

Tražili smo od njega da nađe rješenje, da razmisli što bi ga motiviralo, bili smo kod psihologa, no on ne vidi problem. Ne može se prekopčati u budućnost, da to što sada radi ima posljedice na ostatak života.

A u prvom mjesecu o.g. je skakao u bazen na glavu i bubnuo glavom u dno bazena. Srećom sve je dobro završilo, s manjim ozljedama. Kažem to jer sam sretna što je zdrav, pogotovo nakon njegovih problema u predškolskom razdoblju. I općenito, nek je on meni zdrav.

Ali je izgleda u depresiji. Tinejdžerskoj. Što danas nije rijetko. Istraživanja pokazuju da je najdepresivnija populacija ona - tinejdžerska.

dobro jutro koko...tek sad sam otkrila tvoj blog...jer sam skrolala naviše! i nisam pročitala baš sve...jedino kaj me ovog časa okupira jest pijenje čaja od đumbira i misao: kako bi lijepo bilo popit kavu i zapalit cigaretu? zato kaj mi je to trenutno nedostupno...virusi i ostale izlučevine mi trenutno to ne dopuštaju! tako gledano reklo bi se da teško uspijevam nešto sa sobom a kamoli sa drugima? but, ne tako davno proglašena sam najboljom internom trenericom u firmi...baš zato kaj sam bila uvjerljiva i kaj su me ljudi...slušali! no, znaš..najgore je pričati o nečem u što sam ne vjeruješ? gadi mi se to...zato sam se valjda i razboljela ovaj tjedan...kako ne bih opet išla dva dana na seminar za...trenerstvo (čitaj:laž)! jer moj posao je da uvjeravam ljude u ono što sama ne vjerujem! hm...dobro živim od toga ali je valjda nus pojava povremeno...bolovanje i da ti se zgadi sve to. no, neću na burzu....a nit u penziju! očistim sve to u šetnji s mojom pesom!

Hej, Mai :) Kužim te, gadno je to. No, svaki posao ima neki dio koji ne volimo raditi. I mene su neki dijelovi mojeg posla došli bolesti, jer si ne mogu priuštiti otkaz, kako i ti veliš. Onda taj dio obavim leđnom moždinom. U zadnje virjeme sam se doduše rasteretila nekih neugodnih dijelova pa mi je puno bolje, no ne znam što budućnost nosi.

Jutro :)
Ne može se prekopčati na bdućnost? Pa to je normalno, coco, dijete je još..ne možeš to od njega
niti očekivati, niti ga treba previše time tlačiti..oni još žive samo u trenutku.
Probaj sa ograničenjem vremena na kompu i igricama..odnosno, neka to bude nagrada za trud u školi.
Ocjene će doć s vremenom. Postavi to tako da se veseli toj nagradi, a ne da je uzima zdravo za gotovo.
To je ionako samo faza, jedino je treba skratiti da ne ode u ekstrem.
A možda bi ga još neka aktivnost veselila i više..potraži. Da ne pametujem dalje, znat ćeš ti već.
Eto :). Mene to možda očekuje tek, pa se pripremam :)

Hej, Mimsy, da, on je još uvijek u sadašnjem trenutku, što je s jedne strane prekrasno ali s druge, hej, probudi se! I ja razmišljam u tom smjeru, i nešto slično sam i poduzela, no vidjet ćemo. Jer mali je bio u fazi - radi mi što god hoćeš, škola me ne zanima.

Zaključak: ja pak nikak nemrem izaći iz vlastitog dvorišta, stalno imam posla u njemu. Ako jedno dijete sredim, eto problema s drugim. Sredim drugo, prvo je u problemima. Ili imam problema sama sa sobom. I divim se ljudima koji uspiju srediti svoje dvorište i krenu rješavati svjetske probleme.

E da, zaboravila sam..recimo da ga umjesto za "igrača" probaš preusmjeriti na "stvaratelja"
igrica, programera..možda bi ga to zainteresiralo..a za to trebaju znanje, ocjene, a za to treba fax..:)))
i tak..
Sretno!
:)

Ma, moja je ideja, ok, bavi se kompjutorima ako ti je toliko stalo, ali.... Da, bez škole nema ničeg, pa da barem neku srednju odvali..

Vrijeme mi isteklo. pozdrav :)