I duša ima boju

Šetaš ulicama i gledaš lica, nasmiješena, tužna, namrgođena, bezbojna i ona s bojama...Sva lica grije isto Sunce, skriva ista noć.


Sve je na početku jednostavno. Upoznavanje, kava u nekom kafiću, ugodni razgovor, slična razmišljanja, topli pogledi, stisak ruke, osjećaj razumijevanja...Ponovni sastanci, duge šetnje, izlasci, poljupci i dodiri, sve više ti govore da si zaista upoznao divnu i dragu osobu...Ljubav se rodila negdje duboko u srcu i preplavila te, sretan si. Šetaš ispod zvijezda gledajući Mjesec koji ti se smiješi.


Nitko ne razmišlja o drugoj, tamnoj strani Mjeseca. A ona je prisutna jednako kao i ona koju vidiš.


I proći će dani, mjeseci, možda i godina kad budeš otkrio šta je s druge strane. Tada ćeš pomisliti da je osoba s kojom si djelio sve ono lijepo ipak manje divna i manje draga nego što je bila na početku i ono lijepo počinje zaklanjati tamni oblak...Sjeti se, i ti imaš svoju tamnu stranu Mjeseca.


Ljubav upoznaje obje, prvo onu koja ti se smješi a zatim onu drugu koja se na početku skriva. Ne možeš imati samo jednu , a da li ćeš moći prihvatiti obje...


Šetam ulicama i gledam lica, nasmiješena, tužna, namrgođena, bezbojna i ona s bojama...Sva lica grije isto Sunce, skriva ista noć. I svako ima svoju tamnu stranu Mjeseca. I moje.

Ima svatko tamniju stranu ali netko više netko manje.

da, imamo :) al uvijek se prezentiramo u onoj boljoj :)

Dok grad tone lagano u noć i moja ulica postaje sve mračnija, mjesec i zvjezdice stidljjivo pokušavaju skrenuti pažnju na sebe. Na sreću, evo me doma, a skoro se "izgubih" u toj tami.

..al eto, da nije bilo zvjezdica možda ne bi našao put do kuće :)

Da, zasigurno su mi i te zvjezdice pomogle pronaći taj put, staru stazu koja je već poodavno zarasla u korov, puteljak kojim samo ja kadikad prođem.

Samo da te ne pojede mrak, svakakvih ima.

nekako mi poznata ta razmišljanja.... uobičajena ljubavna priča ..onak životna..

monia od Tomislava Ivčića, francuske pjesme. Volim.

http://youtu.be/y2S37Hrwpw8