Laprdarij

Moj je život ispleten od šarenila, ima tu svega. Kao i svaki život uostalom. Od vrlo teških trenutaka, na granici izdržljivosti, do prekrasnih, prevrijednih. S tim da ovih zadnjih ima vrlo malo. Ako bih trebala opisati svoje životne ciljeve, onda bi to bilo - lijepi trenuci. Kreiranje, odnosno prepoznavanje lijepih trenutaka.

Naučilo me da ne čekam, nego da djelujem. Da stvaram svoj život. Da ne konzumiram tuđe živote. Draže mi je biti na pozornici nego u publici. Volim utakmice odigravati, a ne gledati i navijati. E, zato i ne volim gledati filmove. Jer filmovi sui neki tuđi život. Niti knjige više ne volim čitati jer su i one neki tuđi život. S 50+ nakupilo se u meni materijala i za knjige i za filmove... no to će i ostati u obliku materijala koji je dostupan samo meni. Pa umjesto fimova u kinima vrtim te svoje filmove u glavi, a umjesto odlaska u knjižnicu čitam te svoje nenapisane knjige. Djeci sam dok su bili manji pričala svoje priče prije spavanja. Istinite priče.

Kao klinka prolazila sam fazu skupljanja svega, salveta, maraka, sličica životinjskog carstva, tko se više sjeća. No, nije me se primilo. Nisam tip kolekcionara. Zapravo sve se više rješavam stvari, ostavljam samo najpotrebnije.

A ako nešto skupljam to su onda - trenuci. Lijepi trenuci. Koje tražim, kreiram, osmišljavam. Ne čekam da se dogode već ih izazivam. A to izgleda otprilike ovako: zateknem se na nekom mjestu u nekom trenutku, slučajno ili namjerno, i tada pokušam na tom mjestu, u tom trenutku, pronaći nešto lijepo. U ljudima kojima sam okružena, bilo samo trenutačno, bilo na poslu, bilo doma, bili to susjedi ili neko staro društvo u kojem predviđam već svaku riječ, u njima gledam lijepe stvari. Gledam što je vrijedno kod njih. Tu i sad. Osjećam kao da ponekad moram stisnuti gumb 'refresh'. Kako bih izbistrila sliku.

Naravno, postoje situacije u kojima je to teško postići. Postoje i ljudi koji rigaju vatru i nemogući su, i kod njih je teže doći do tog lijepog. No u takvim situacijama i kod takvih ljudi to je i veći izazov.

A najljepši trenuci u mojoj su kolekciji oni u kojima kao da je vrijeme na trenutak stalo. U kojima osjetih blaženstvo, potpunu prisutnost. Mir. U kojima je sve na svojem mjestu, ništa ne nedostaje, savršeno.

I kad mi je teško jednostavno prelistam tu svoju kolekciju.

lipo si ovo napisala...
mir...on je cilj...i kad se mir osjeti, to je to...

a u tužnim trenucima, vrtit sličice lipo proživljenih...upravo tako...sviđa mi se :))))

Hej, Mazo :)

ja volim coco, čist nek se zna:*

Već mi duuugo nitko nije rekao da me voli (osim djece) :)) Lanči, i ja tebe volim :)

Eto lijepog trenutka

ha, kak sam te lijepo čitala...jer sam to doživjela..i upravo je tako! sve drugo (filmovi, knjige) to je doživljaj iz druge ruke. zato valja prebirati po sebi...to mi je nepresušni izvor. i geledat širom otvorenih očiju oko sebe...ljude, biljke, životinje...trenutak...toliko puta stanem kraj save i naprosto gledam kako teče...istina, neki put me zaokupi misao da se pustim...ah te misli..nikad im kraja! hvala koko za ovo tako lijepo nedjeljom jutro! jer ljepota je svuda oko...čak i ovaj snijeg što sada pada...ne sviđa mi se...al je neki mir!

da, i llijepo je da smo tu...osjećam dodir...vas drugih ljudi na trenutak!

Bok, Mai :) Da, lijepo je tu osjetiti makar virtualni dodir

lijepo te je čitat coco..

Hvala, Erica :)

btw primijetih...nije te bilo prošlu nedjelju? nekako sam navikla na tvoju priču nedjeljom!

Ne sjećam se... No, evo me danas :)

da, nije ni važno...važno je da smo tu kad jesmo! ponekad smo tu i kad nismo...volim ova tiha i mirna jutra koja naprosto teku!

"I kad mi je teško jednostavno prelistam tu svoju kolekciju."

Ne, ne može! Za kolekciju nemaš dovoljno godina i nemaš joj pristup. To je zlouporaba kolekcije. Još ti imaš jako puno vremena za puniti vreću s uspomenama a ne se kolekcionirati .

i meni je drago da je coco tu :)*

Sty, ona priča o mami koja se udaje...kako je osvježavajuće sjela u svim onim naslovima! Kao da me je netko pomilovao po licu, ili zagrlio starog drugara. Bravisimo. Meni su takvi moji snovi...i onda se ujutro ničeg ne sjećam. Šteta. Za mene!

hvala, medo:)
priča je imala sreće, valjda je pala na sretnu stranu, nažvrljala je u pauzi na poslu. nekad sretnije ispadne nešto što se natipka u dahu, bez puno razmišljanja.
i meni je žao što ovdje već rijetko tko piše. čak i ti si tih u zadnje vrijeme:)

Moje mi današnje priče izgledaju kao smjesa za kobasice. Ostavim ju da odstoji dan/dva i kad je ponovo kušam vidim da joj treba i soli, i paprike , i bibera, a i masnoće...
i onda kad razmislim , pa to je sasvim nova smjesa...druga priča...
Zato sam tih!

zato što si redovit. mene je dotuklo jer sam morala pisati nešto za plaću:) to me toliko izmorilo, da nisam imala dugo volje natipkati dva slova. (mislim na ona dva koja natipkam sebi za gušt).

Hej svima :)

Eh, Medo, a koje su to godine kad bi ti dozvolio zavirivanje u uspomene? Ja sam sad u godinama u kojima žene umiru u mojoj familiji. I ne mogu se praviti da to ne znam.

Styx, i meni je žao što se ovdje sve rijeđe piše. Volim pročitati neko vlastito iskustvo, doživljaj, komentar u prvom licu..

Moja je mama ostavljala užitke za 'jednog dana' koji nije došao... zato se trudim živjeti svaki dan