Muškarci i žene...i nešto između

Priče...nečije...42

-Bilo je to nezaboravno lijepo iskustvo koje sam dijelila s drugim ljudskim bićem.
-Ma daj, s kakvim bićem. S njim. - Ni ovaj put Hela nije bila spora na jeziku.

Gledala me je pogledom koji zna odgovore na pitanja. Čak i ona nepostavljena. Moja.
A ja sam preko njenog ramena gledala kako snijeg i dalje pada.
Zima u proljeću.
Pognuti prolaznici teškog korak.
Vijugavi otisci skliskih stopala.
I mirisa cimeta pomiješan s narančom, u toploj tekućini. Moji prsti obavijeni oko prozirnog stakla boje čaja.

-Kaj znaš o njemu? - Nije odustajala.
-Dovoljno.
-Niš ne znaš. Znaš ono kaj želiš znati, a ne znaš koliko ima u tome istine. Ne tvoje istine. Njegove.
-Pa kaj. I to ništa, kak veliš, meni je svašta. Taman. Ni previše ni premalo.
-I?
-Kaj i?

Ne volim kad se moram opravdavati za nešto što je meni tako jasno iscrtano. Vidljivo i kad se odmaknem. Ne trebam nagnuti glavu u stranu, hvatajući bolju svjetlost. Znam, tu je.
Da joj pokažem svoje krivulje, nisam sigurna da bi ih prstom znala slijediti, a kamoli svojim mislima kao da su moje.
Ni čokolada, njoj i meni, nije jednako slatka.

-Plahutaš. Zaboravit će te prije nego misliš. Ako već nije. Dam se okladiti da je.

Nisu nam se pogledi sreli. Ovaj put njen je odlutao. Vjerujem namjerno.

Moj i dalje na pola puta između šalice čaja i zime s druge strane stakla.


A ja uronjena u njenu rečenicu – kad počinje zaborav?

Obožavam kad svi ovako lijepo pišu :-)
A danas je kod mene zapadao snijeg, zaprave...zaozbiljno. I sve sam obavila, i sada uživam čitajući lijepe priče. :-)

ima li zaborava?