čudan čovjek čudnog imena

Sabotiram statiku realnosti

utišujem vjetar u mladosti krošanja,

sedlam ga požudom

nek me nosi tamo gdje slajdovi misli galopiraju.

u tihu vodu tvoje rijeke ,

na obalu gdje sušiš grudi darivane zrakama sunca,

i prkosiš ljepoti pupoljaka

gdje ti prsti klize kroz kosu

a nutrina se žari...osjećaš me pored sebe...

na sebi kao poljupce na radosnim obrazima,

kao kapi na gladnim rutama kože...



Pomičem zastore stvarnosti

da kleknem pred zanos tvog tijela u čahuri lascivne čipke

dotaknem ti stopala usnama i pustim ih da se uspinju

da spoznaju utjehu žudnje koju ti nude

da osjete okus tvoje želje...da nestanem u tebi..

U travi.

Na obali.

Pod kanonadom utišanih vrisaka...vrhunci nam plaše ptice.

mmmm............
da sam barem tamo

Nisam peško, ali to je lijepo.