parablog

Ovu mi je knjigu nedavno poslao Davor u PDF-u. Fora su pričice :) Jedna od njih ide ovako:

"Ne mogu", rekao sam mu. "Ne mogu!" Siguran si?" upitao me on.
"Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo kao da mogu sjesti pred nju i reći joj da mi je žao... Ali ne mogu."
Debeli je sjeo u položaj Bude na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmiješio se, pogledao me u oči govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga saslušam rekao mi je:
"Dopusti da ti ispričam..."
Nije ni čekao da mu dopustim. Jorge je počeo pričati: Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage... Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži?
Zašto ne pobjegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran. Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: "Ako je istreniran, zašto su ga vezali?"
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.

Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor: Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku
slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećega, i sljedećega... Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može. Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...

Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da 'ne možemo' učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli. Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći. Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.

Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: Ne mogu i nikad neću ni moći."
Jorge je napravio dugu stanku. Onda mi je prišao, sjeo na pod ispred mene i nastavio:
"To je ono što ti se dogodilo, Demi. Tvoj je život uvjetovan sjećanjem na to da Demian koji više ne postoji nije mogao.
Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem... Svim srcem!"


(Jedan Link za dobro jutro preko cijelog ekrana za moje cure i za moje dečke :) )

jutro :)

vjerujem da štošta možemo, pa i ono kaj nam se čini nemogućim, ali nemremo baš sve.
što prije spoznamo svoje osobne granice, lakše je

istina je to što kažeš, meijo. ali u ovoj priči govori se konkretno o oprostu. krivnja je za*eban unutarnji čimbenik oblikovanja organizacije :)

(moram ić´ radit)

ne vjerujem u oprost
odnosno, rijetki su koji to mogu odraditi po pravilima, otvorene duše

ha bemu :)
što imam od toga ako ću svako malo refrešat sjećanje na to kako mi je netko podrapao najdražu slikovnicu? ili sjećanje na to kako sam usred priredbe zaboravila tekst?
u tom trenu nisu/nismo znali bolje. tu se čak niti nema što opraštati. jer ništa nije niti zamjereno.

ma, kaj ako ta podrapana slikovnica nije samo podrapana slikovnica, nevažno da li je za nas upravo to?
koliko samo repova vučemo za sobom, s odmakom, zbog nekakvih nevažnih stvari koje su se dogodile, pa ih s vremena na vrijeme ko hrčak vrtimo po glavi?
a kak je tek s nekim drugim, koji su nas stvarno, realno, obilježili?
oprost?
koliko opraštamo zbog osobnog mira, samoinicijativno, a koliko zbog usađenog mišljenja da je dobro oprostiti? čak i zbog nečijih očekivanja da to napravimo....
i kaj kad se to mišljenje sukobi s osobnim, pa je oprost u stvari ko bumerang?

je, je..puno pitam ....ko ti kriv kad je takav zapis ;)

meija, tko nas je to "realno" obilježio? roditelji? prijatelji? partneri?

eto me domeka.
očekivanja drugih tu nisu bitna. bitni smo mi. ono što se događa kod tog konstantnog, ispravi me ako griješim, lova na duhove, jest da redovito nesvjesno sami odabiremo situacije iz kojih smo pobjegli. a ako uz to imamo i obitelj i malene ljude koji ovise o nama i koji bi od nas trebali učiti, tada je naša odgovornost spram samih sebe prvenstveno, još veća.

e sad, obzirom se od sebe pobjeći ne može, bitno je osvijestiti taj obrazac koji ponavljamo, kao taj hrčak što si ga spomenula. ako otpustimo, obrazac koji nam šteti ostavljamo po strani. taj obrazac, to nismo mi.

dobro se uvijek vraća dobrim, to je jedna jednostavna istina. to je jedna vrsta zaloga za budućnost. tom bumerangu ništa ne fali, još ako ga znamo uhvatiti i poslati na pravu adresu, ma di ćeš veće sreće! :)

malo pametujem kao, lijep je dan pa me ponijelo :)) prava istina je da moram pojesti jos dosta žganaca i da gotovo sve što znam o životu naučila sam iz filmova i knjiga. pa sam tako nedavno odgledala jedan film gdje glavni junak kaže: shvatio sam da je čitav život jedan proces otpuštanja. sviđa mi se ta konstrukcija. nosim je u džepu, pa ako zatreba.. tu je :))